Uloga malih naroda u velikim događajima najsličnija je duhovitim kalamburima iz romana „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, samo što malo ko čita danas bilo šta, a kamoli knjigu Bore Ćosića koja humorom leči od pregrejanih strasti. Ali, vojevanje malih naroda istorijsku i drugu vrstu podsmeha zavređuje tek kad se stekne jedan bitan uslov: ne sme da se radi o vašoj koži. Pošto je ovde reč upravo o tome, nema ničeg smešnog u bitkama koje se vode oko Kosova, bez obzira na to što će u temeljnoj istoriji, makar samo ovog veka, to biti tek neka od fusnota, ako se izuzmu budući udžbenici istorije Srba i Albanaca, a posebno udžbenik strane koja pobedi.
Ovih dana setio sam se jednog, pre više godina, održanog verbalnog duela. Naime, u emisiji „Most” radija „Slobodna Evropa” polemisali su Azem Vlasi i Vuk Drašković, pa je ovaj drugi, kako ga je Bog dao, u epskom zanosu i istoričeskom grču, počeo priču o tome kako su se Srbi oslobađali od Turaka, na šta je Vlasi, advokatski hladno, rekao, citiram po sećanju:
„Gospodine Drašković, da su se Srbi i Albanci pitali, mi bismo još bili pod Turcima”.
Čini mi se da će, dugoročno, pobediti trezvenija strana, a kako stvari stoje tu nema izrazitog favorita. Naime, obe strane izgledaju mrtvo pijano i smrtno ozbiljno. Albanci se drže ničim uslovljene nezavisnosti kao pijan plota, obgrlivši u državotvornom veselom raspoloženju i tarabe Makedonije i Crne Gore, a Srbi su se zakopali na poziciji koja se suštinski ne razlikuje bitno od pređašnje: „Kosovo je naša unutrašnja stvar”, ali se to sada drugačije zove i treba samo još novim ustavom to da potvrdimo.
Dobar deo političke elite u Srbiji poziva se u takvoj politici na odredbe Rezolucije 1244 kojom je međunarodna zajednica definisala Kosovo kao deo Srbije, previđajući namerno ili iz nekog drugog razloga banalnu činjenicu da međunarodna zajednica hoće baš tu rezoluciju da promeni i da je, suštinski, to predmet bečkih pregovora.
Pre neki dan je neko vispreno i cinično primetio da jedino još Kina ima prava na unutrašnju politiku a toga su svesni i ovi naši, kojima je zapalo da u teška vremena budu vlast. U svetu hladne i suve analitike ne obaziru se mnogo na demonstracije jedinstvenosti srpskog političkog faktora, računajući da je to tek stvar za unutrašnju upotrebu. Uostalom, i albanska strana je jedinstvena, samo s drugim predznakom i s većim stepenom radikalizma koji eliminiše i mogućnost da se u javnom govoru iole odstupi od zacrtanog cilja – pune nezavisnosti, jer to može biti opasno i po život onog ko bi se drznuo da posumnja u pravednost borbe.
Ruku na srce, ni u Srbiji nema te vlade koja bi mogla da prizna jednostrano otcepljenje Kosova i formalizovanje njegove nezavisnosti od strane svetskih faktora. To bi bilo političko samoubistvo i niko iz nadležnih svetskih kancelarija nema iluziju da se to može dogoditi, ali me ne bi iznenadilo da preko tog saznanja pređu kao da ih se ne tiče, ukoliko procene da bi se u njihovim knjigama to pisalo kao dobit.
Srpskim pregovaračima to je jasno i ostaju u pregovorima i kad im se čini da im je povređeno dostojanstvo, pojavni oblik samopoštovanja, računajući, sasvim ispravno, da je kooperativnost oštriji kamen u cipeli onog kome se žuri, nego što je to pozivanje na pravednost i međunarodna pravila igre.
Tako dolazimo i do ključnog segmenta ove priče: brzine. Čini mi se da bi ubrzavanje procesa i njegovo oročavanje s krajem ove godine donelo svim stranama više nevolja nego koristi. Neko je negde olako obećao brzo rešenje i to se sada pravda tezom da bi odlaganje dovelo do radikalizacije kosovskog pitanja. U Srbiji sigurno ne bi. Naprotiv. U međunarodnoj zajednici još manje. Ostaje Priština… Ali, rekao bih da njih ne zanima brzina kao takva ukoliko im ne bude ispunjena i politička težnja ka punoj nezavisnosti. Ako brzo dobiju rešenje kojim nisu u potpunosti zadovoljni tek će tada doći do radikalizacije.
U nekom idealnom svetu pravedna društva podrazumevaju razlike u moći, ekonomskoj ili političkoj, ali ih pravednim čini upotreba moći u korist nemoćnih. Svet u kome živimo niti je idealan, niti pravedan… Samo mu još brzina fali.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare