Istorija se na Bliskom istoku ponavlja, ali ne u obliku farse već u vidu ciklusa eskalacije nasilja i ratova. Liban je ponovo u ratnom požaru. Taj "deja vu" mozaik upotpunjuje američki veto u Savetu bezbednosti UN, čime je sprečena osuda akcije Tel Aviva, i relativno mlak apel lidera G8 sa samita u Sankt Peterburgu. Vođe osam najrazvijenijih industrijskih zemalja sveta okrivili su u zajedničkoj izjavi radikalne, islamske pokrete Hamas i Hezbolah za eskalaciju nasilja i dali pravo Izraelu da se brani uz poziv da pokaže uzdržanost.
Izrael zaista ima pravo da brani svoju teritoriju. Međutim, disproporcionalnost vojno-oružanog odgovora na zarobljavanje jednog izraelskog vojnika, pa i na lansiranje projektila sa pozicija Hezbolaha iz južnog Libana (što je već mesecima bilo neka vrsta dnevne rutine), nagoveštavaju postojanje i nekih drugih motiva za najnoviju eskalaciju nasilja.
Napad Hezbolaha dao je Izraelu, pre svega, legitmini predtekst da uzvrati udarac, bez čega bi vlada premijera Ehuda Olmerta bila praktično politički mrtva.Olmert nije propustio izvanrednu priliku da obezbedi dublji politički konsenzus da vodi rat koji podržava većina Izraelaca i da sprovede nešto što je armija već odavno bila spremna da uradi sa već spremnim operativnim planom u fioci. Olmert je, zato, bez oklevanja odobrio najveću vazdušnu kampanju nad Libanom od rata 1982. i pokušao istovremeno, na taj način, da proširi izraelsko pitanje dvojice zarobljenih vojnika na dvostruki front borbe protiv radikalnog islama (Hezbolaha i Hamasa koje podržava Teheran) i stekne simpatije i odobravanje međunarodne zajednice.
Na drugoj strani, pre napada Hezbolaha, izraelska operacija u Gazi ušla je u treću nedelju i to bez opipljivih rezultata, ali uz sve veći broj žrtava isključivo među Palestincima. Tel Aviv je tvrdio da je jedinji cilj operacije da oslobodi izraelskog vojnika zarobljenog u napadu od 25. juna i da spreči lansiranje raketa "kasam" u Izrael. Stvarne Olmertove namere su, ipak, bile da izvrši pritisak na Hamas vojnim sredstvima i uništavanjem infrastrukture i električnih postrojenja i tako oslabi ili čak sruši palestinsku vladu. Ispostavilo se, međutim, da je efekat bio suprotan. Izraelski vazdušni napadi sve više ujedinjuju stanovnike Gaze oko Hamasa, pri čemu umereniji Palestinci i predsednik Mahmud Abas deluju potpuno irelevantno.
Konačno, Olmertova nemoć da zaštiti izraelske gradove i sela od projektila ispaljnih iz Gaze i pobeda Hamasa na palestinskim izborima doprineli su utisku da prošlogodišnje povlačenje iz Gaze deluje kao greška i dovode u pitanje njegov plan za još jedno veće povlačenje sa okupirane Zapadne obale.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare