Zagrebačka dobrodošlica

Mala diplomatsko-medijska epizoda, ili nagoveštaj ozbiljnijih teškoća i nerazumevanja u komunikaciji zvaničnog Beograda i Zagreba? Videće se uskoro - tek srpska (i crnogorska) i hrvatska javnost ovih dana spekulišu je li šef diplomatije ovdašnje državne zajednice Vuk Drašković persona non grata u Hrvatskoj.

Povod za ovakve rasprave dao je predsednik Hrvatske Stipe Mesić. Odmah treba reći da hrvatski šef države nije davao nikakve izjave direktno protiv srpsko-crnogorskog ministra, ali jeste stavio do znanja da ima rezerve prema ovom visokom beogradskom zvaničniku. Govoreći pred domaćim novinarima o predstojećoj uzvratnoj poseti predsednika Srbije i Crne Gore Hrvatskoj, Mesić je rekao da je on pozvao samo Svetozara Marovića i da mu nije poznato da je neko pozvao Vuka Draškovića. Na insistiranje novinara da odgovori da li je Drašković dobrodošao u Hrvatsku on je odgovorio: "Dobrodošao je Svetozar Marović".

Draškoviću, dakle, nisu zalupljena vrata, ali mu jeste poručeno da nije dobrodošao gost. Ono što Mesić nije rekao, a što se nezvanično govori, jeste da u hrvatskim vladajućim krugovima nimalo dobro nije primljen intervju beogradskog šefa diplomatije zagrebačkom nedeljniku Globus. Nagađa se da se hrvatskim zvaničnicima nisu dopali Draškovićevi stavovi da je u Hrvatskoj 90-ih godina vođen građanski rat i da Hrvatska treba da povuče tužbu protiv SRJ pred Međunarodnim sudom pravde. Sigurno je, međutim, da aktuelni državni vrh u Hrvatskoj nije formirao mišljenje o Vuku Draškoviću samo na osnovu ovog intervjua. Tokom petnaestak godina aktivnog bavljenja politikom Drašković se i te kako bavio pitanjima kojima su bile okupirane i hrvatske političke strukture. Ostao je u sećanju jedan susret upravo između Vuka Draškovića i Stipe Mesića uoči građanskog rata i raspada SFRJ, kada su obojica bili članovi žešćih nacionalističkih stranaka - Vuk, doduše, opozicione, a Mesić vladajuće - na kojem je Vuk izneo svoju ideju o srpsko-hrvatskoj nagodbi kao načinu da se izbegne sukob. Otprilike, Hrvatska da da Kninsku krajinu Bosni, a Srbi da se slože da se Zapadna Hercegovina pripoji Hrvatskoj. Vuk Drašković i njegova stranka SPO imaju iza sebe i jednu od prvih paravojnih formacija, Dobrovoljačku gardu, koja je učestvovala u sukobima u Hrvatskoj. Njeni komandanti su završili na Topčiderskom groblju, a na ratištima u Hrvatskoj su kasnije glavnu reč preuzele neke druge formacije sa kojima SPO nije bio u vezi.

Sve je to deo priče o srpsko-hrvatskoj tragediji iz 90-ih godina, koja se ne može prebrisati. Posle Tuđmana i posle Miloševića u obe zemlje okrenut je novi politički list. U međuvremenu desila se, takođe u obe zemlje, još jedna izborna smena vlasti. O rezultatima posttuđmanovskih i postmiloševićevskih garnitura na vlasti može se kritički govoriti, što javnost obeju zemalja i te kako čini, ali se mora priznati da je u ovom periodu došlo do značajne relaksacije u srpsko-hrvatskim odnosima. Od kolike je to važnosti za građane obeju zemalja, pa i za region u celini, ne treba ni govoriti. Mesić važi za mudrog, pragmatičnog političara, pa je teško poverovati da bi mogao doprineti kvarenju ovog pozitivnog trenda u odnosima Beograda i Zagreba.