Jedna od pozitivnih karakteristika suđenja vukovarskoj trojci jeste da su tri stotine stranica sudske presude nepristrastan i informativan opis povećanja tenzije koja je dovela do izbijanja nasilja u Hrvatskoj. Presuda opisuje, takođe, u bolnim detaljima događaje koji su okruživali masakr na Ovačari i imena ključnih pojedinaca umešanih u zločin. Žalosno je što će malo ljudi pročitati pun izveštaj i umesto toga reagovaće jednostavno na presudu. To je loše, jer postoji puno detalja koji poboljšavaju naše razumevanja onoga što se dogodilo, a takođe nas primorava i da razmišljamo o tome šta je moglo da se uradi.
Kao posmatraču sa strane, prvo što mi pada na pament bila je neefikasnost međunarodne zajednice. Sajrus Vens je bio na sceni, kao i viši funkcioneri Posmatračke misije Evropske komisije i Međunarodnog crvenog krsta. Oficiri srpske armije sprečili su ih da uđu u vukovarsku bolnicu u kritičnim trenucima i time zapečatili sudbinu onih koji su ostali unutra. Ta priča je ponavljana iznova i iznova ne samo u bivšoj Jugoslaviji. Isto se dogodilo u Srebrenici gde su holandski vojnici posmatrali kako su bošnjački muškarci odvajani od žena i dece i odvoženi autobusima. To se upravo sada događa u Darfuru. Bilo je tako i tokom genocida u Ruandi. Objašnjenje je uvek isto: "moramo da se oslanjamo na dobru volju zaraćenih stana". I rezultat je, takođe, uvek bio isti.
Pitam se, takođe, da li dokazivanje tereta komandne odgovornosti postaje sve teže, na osnovu ovog slučaja kao i presude Međunarodnog suda pravde povodom bosanske tužbe za genocid protiv Srbije. Ono što posebno pada u oči u oba slučaja jeste da je umešanost paramilitaraca, teritorijalnih snaga odbrane, samoproklamovanih lokalnih "vlada" bila veoma efikasna u stvaranju "razumne sumnje" u "komandnu odgovornost" optuženih. Takođe je vredno pomenuti da su sudije odbacile čitav koncept zajedničkog zločinačkog poduhvata, što je bio presudan elemenat koje je Tužilaštvo koristilo u mnogim predstojećim slučajevima (kao što je Operacija Oluja). Jedna od nepoznanica čitavog procesa pred Haškim tribunalom bila je to kakav će uticaj imati koncept "zajednički zločinački poduhvat" na pojedince koje je Tužilaštvo identifikovalo da su bili deo udruženja. Mislio sam da će to možda sniziti prag za donošenje osuđujućih presuda. To se bar u ovom slučaju nije dogodilo. To je dobra vest za advokate odbrane, a problem za Tužilaštvo. Mogu sada da pomislim na nekoliko slučajeva (koji se odnose na kosovske Albance, Srbe i Hrvate), koji bar na površini nisu tako jako zasnovani protiv pojedinih optuženika. Vrlo je verovatno da ćemo ubuduće videti još oslobađajućih presuda.
Ova presuda, na drugoj strani, povećava važnost suđenja koja su u toku u Beogradu, stvarnim izvršiocima masakra na Ovčari. Viši sud je odbacio osuđujuću presudu i naredio ponavljanje suđenja. Novo suđenje (i naredna akcija višeg suda) jeste ozbiljan test za srpski pravosudni sistem, s potencijalnim reperkusijama ne samo po srpsko-hrvatske odnose već i za imidž Srbije. Nije preterivanje reći da svet to posmatra.
U slučaju vukovarske bolnice Tužilaštvo je ozbiljno radilo na tome da svede optužnicu na ono što su smatrali praktično izvesnim. Oni su namerno izostavili produženo bombardovnaje i razaranje Vukovara (pri čemu je poginulo mnogo više civila), kao i ostale zločine počinjene nakon pada Vukovara. Smatrali su da je osuđujuća presuda za Ovčaru bila izvesna i da je bolje držati se jasnog slučaja nego da rizikuju dodavanje ostalih optužbi. Sada im je preostalo malo toga da pokažu. Neće biti nikakve ocene za bombardovanje i razaranje Vukovara, kao i ljudske žrtve koje su bile rezultat toga.
Takođe ćemo morati da sačekamo suđenje Vojislavu Šešelju da bismo čulu kakve dokaze Tužilaštvo ima protiv njega. Interesantno je pomenuti da su sudije u ovom slučaju naširoko komentarisale umešanost Šešelja i njegovih sledbenika u događaje pre i posle pada Vukovara. Mada su pominjali glasine, optužbe i čak notirali specifične akcije, oni su takođe jasno rekli da nisu našli "krunski dokaz" protiv njega. Oni su time dali malu utehu onima koji su bili zaduženi da ga optuže.
Izveštaj detaljno razrađuje grozan tretman zatvorenika u Ovčari i ostalim lokalitetima nakon pada Vukovara. U izveštaju se vrlo dobro izlaže mržnja među snagama srpske Teritorijalne odbrane prema Hrvatima braniocima i akcije koje su usledile kao rezultat toga. Ukazuje se da je presudan momenat bio kad je Mile Mrkšić prihvatio "odluku" samoproklamovane vlade "Srpske autonomne oblasti" da zarobljenici ostanu u njihovim rukama, a ne da budu prebačeni u Sremsku Mitrovicu, kako je prvobitno bilo planirano. Uz energičnije rukovodstvo na vrhu lokalne komande JNA (Mile Mrkšić), taj masakr i mučenja zatvorenika ne bi se dogodili.
U konačnom rezultatu, presuda Haškog tribunala jeste minoran događaj. Važna stvar kad je reč o Vukovaru jeste da je to bila pobeda za Hrvate i podjednako veliki poraz za Srbiju. Poput Sjedinjenih Država i našeg "Alama", višemesečni otpor malog broja hrvatskih branilaca moćnoj srpskoj armiji imao je neprocenjivu psihološku vrednost. Drugo, vreme koliko je trajala opsada takođe je imalo neprocenjivu vrednost, jer je omogućilo Hrvatskoj da razvije efikasne borbene snage. Treće, brutalna destrukcija Vukovara i masakr na Ovčari okončali su zapadnu podršku očuvanju Jugoslavije i doveli Miloševića i Srbiju na kurs sudara sa Zapadom koji je okončan NATO bombardovanjem 1999. Važna presuda povodom Ovčare i Vukovara doneta je odavno.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 4
Pogledaj komentare