Petak, 05.10.2007.

20:41

Mary Gauthier

Between Daylight and Dark
(Lost Highway, 2007)


Meri Gošej sam prvi put čuo u pesmi Drag Queens in Limousines sa istoimenog albuma. Bilo je to jedno od mojih najuzbudljivijih slušalačkih iskustava.

Autor: Piše: Rastko Simić

Podrazumevana plava slika

Posle ovog remek-dela usledio je nešto slabiji album Filth and Fire, a zatim, 2005. apsolutni trijumf sa pločom Mercy Now. Ovogodišnji album Meri Gošej Between Daylight and Dark, koji se pojavio 18. septembra, na nivou je njenih najboljih radova. On učvršćuje reputaciju svoje autorke kao jedne od najozbiljnijih i najautentičnijih ličnosti na savremenoj rok sceni.

Slušalac ponovo biva suočen sa nekim od tema koje je Meri Gošej vrlo uverljivo tretirala na ranijim pločama. Jedna od njih svakako je tema porodičnog nasleđa koje se pokazuje kobnim. Kao i u sada već legendarnoj I Drink, o kojoj je visoko mišljenje izrazio i sam Bob Dilan, u Snakebit, uvodnoj pesmi sa novog albuma, tamne strane junakinjine ličnosti pripisuju se upravo nekoj vrsti nasleđene ukletosti, „mračnom Neptunu u krvi“, kako bi to rekao jedan veliki pesnik. Figura oca u oba slučaja igra ključnu ulogu. Tamo je bilo reči o alkoholizmu i usamljenosti, a ovde je situacija radikalizovana – govori se o sklonosti ka nasilju koja dovodi do potpunog sloma ličnosti.

U Last of the Hobo Kings Meri Gošej još jednom izražava svoju fascinaciju ljudima sa društvenog dna, koju je gotovo programski proklamovala u Drag Queens in Limousines, a možda još lepše, i svakako potresnije, iznela u pesmi Karla Faye. Osim toga, ova pesma skreće pažnju na jednu važnu činjenicu o kojoj je već bilo reči u Čudnom almanahu. Naime ona, kao i pesma This Land sa ovogodišnje ploče Džimija LaFava potvrđuje veliki uticaj koji je na rok muzičare izvršio Štajnbekov roman Plodovi gneva.

Ipak, oblast koja Meri Gošej možda i najviše okupira jesu muško-ženski odnosi. Svu složenost ove problematike ona tretira sa kompleksnošću jedne Lusinde Vilijems ili Džona Hajata. Veći broj pesama, među njima i naslovna, pripada ovom tematskom krugu. Kao i u sjajnoj Drop in a Bucket sa prethodnog albuma, i ovde je prikazana sva težina raskida veze i pustoš koju on ostavlja. Tom događaju Meri Gošej daje veliku, sudbinsku težinu. On zahteva da se čitav dalji život preosmisli i uredi na drugi način. Potrebno je mnogo hrabrosti i personalnog integriteta da se izbori sa prazninom i nastavi dalje. Sličnom tematikom, ali sa više autobiografskih crta, bavi se i pesma Please, u kojoj Meri još jednom peva o svojim turnejama.

Socijalni angažman kod Meri Gošej uvek je, rekao bih, u senci lične problematike. Tako je naslovna pesma sa prethodnog albuma predstavljala neku vrstu lamenta nad sudbinom koja je snašla savremeni svet, ali isto tako i nad sudbinom njoj bliskih ljudi. Pesma Can’t Find the Way sa nove ploče govori o pošasti izazvanoj uraganom Katrina, ali sagledanoj iz jedne duboko lične perspektive.

Vrhunac albuma predstavlja završna pesma Thanksgiving. Ona je narativnog karaktera i za temu ima posetu u zatvoru. Meri ovde izbegava da prikaže bilo koji iole emocionalni momenat, koncentriše na sitne detalje – red na ulazu, rutinsko pretresanje, hladnoća i ravnodušnost čuvara. Međutim, način na koji peva o njima i rakurs iz koga ih sagledava nedvosmisleno stvaraju predstavu da ona govori o nečemu daleko fundamentalnijem, iako se slušaocu ne stavlja direktno do znanja o čemu. Ovo je pesma uz koju ništa drugo ne možete da radite sem da sedite i slušate, iščekujući napeto svaku sledeću reč i svaki sledeći ton.

Merino pevanje je, naravno, priča za sebe. Pretpostavljam da su alkohol, od koga je godinama bila zavisna, i cigarete odigrali svoju ulogu u formiranju njenog glasa. Ipak, nije to ono najvažnije. Jeste, njen glas zvuči raspuklo i oštro poput slomljenog stakla, što mu daje ogromnu dozu kredibiliteta i uverljivosti, međutim rekao bih da se tajna zavodljivosti njenog pevanja krije u naglim, samo za nju karakterističnim promenama intonacija. Njeno pevanje često ume da zvuči kao zlokobno šaputanje, ali taj šapat uvek balansira na opasnoj granici vriska. Ove karakteristike stoje u skladu sa sadržajem pesama i doprinose njihovoj dramatičnosti.

Album je producirao Džo Henri, čovek koga pamtimo po sjajnoj ploči Short Man’s Room. Uradio je odličan posao stvorivši jednu mračnu i vrlo kompaktnu zvučnu sliku, koja sasvim odgovara prirodi pesama. Od pratećih muzičara treba svakako pomenuti gitaristu Grega Lisa, jednog od najtraženijih session muzičara, koji ovde između ostalog svira i žičani instrument zvani dobro. Tu su još i klavijaturista Patrik Voren, basista Dejvid Pilč, a kao gost na ploči se pojavljuje i Van Dajk Parks.

Pesme Meri Gošej su mračne i sumorne. One govore o teškim životnim situacijama. Kada ih slušate ne možete a da ne osetite izvesno divljenje pomešano sa zebnjom, izazvano fascinantnim životnim iskustvom i snagom ličnosti potrebnim da one budu stvorene.

Ukoliko vam se album nije dopao nema smisla da trošite pare ili vreme za download na:

Lucinda Williams

Izvođač: Lucinda Williams
Naziv albuma: West
Izdavač: Lost Higway
Godina objavljivanja: 2007

Brandi Carlile

Izvođač: Brandi Carlile
Naziv albuma: The Story
Izdavač: Sony
Godina objavljivanja: 2007.

John Hiatt

Izvođač: John Hiatt
Naziv albuma: Master of Disaster
Izdavač: New West
Godina objavljivanja: 2005.

Iris DeMent

Izvođač: Iris DeMent
Naziv albuma: Infamous Angel
Izdavač: Warner Bros
Godina objavljivanja: 1992.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Podeli: