Medijski magnat građanske Srbije

Veran Matić, direktor i glavni urednik B92, vodećeg nezavisnog medija u Srbiji, proslavio se devedesetih kao veliki protivnik režima Slobodana Miloševića, a danas je uspješni moderni biznismen i prvi čovjeka rastuće medijske kuće. Ono što je 1989. počelo kao lokalna beogradska radiostanica danas pokriva cijelu užu Srbiju i Vojvodinu. U međuvremenu se medijska kuća B92 proširila i na televizijsku stanicu, koja je danas treća po gledanosti u Srbiji, iza državnog RTS-a i Pinka, te na internetski portal koji je najposjećeniji na Balkanu, s oko sto tisuća jedinstvenih posjetitelja svakog dana. Djelatnost B92 obuhvaća još i izdavačku kuću, internet provider i kulturni centar.

Kao nezavisni medij pod Miloševićem, B92 i njegov šef doživjeli su mnoge neugodnosti, a Matiću je bio ugrožen i život, kad je 1999. već bilo isplanirano da nakon izdavača Dnevnog telegrafa Slavka Ćuruvije bude smaknut i on. U to je vrijeme B92 bio i zabranjen, a sam je Matić nakratko bio uhićen.

Nakon Miloševićeva odlaska Matić i drugi vodeći ljudi B92 uspjeli su očuvati neovisnu uređivačku politiku ne dopustivši ulazak prljavog kapitala u vlasničku strukturu, nego su dokapitalizirali putem investicijskih fondova, a značajan dio dionica zadržao je Trast B92, poduzeće u kojem urednici i menadžeri B92 imaju upravljačka prava, ali udjele ne mogu nikome preprodati.

Matić je prošlog tjedna u Zagrebu sudjelovao na konferenciji Medijske organizacije jugoistočne Europe SEEMO, kojoj je suorganizator bila i NCL Media Grupa. Na konferenciji SEEMO-a govorio je na temu “Europski standardi i praksa u Srbiji” i upozorio na to da se uvođenje tih standarda odgađa zbog straha da će se tako izgubiti mehanizmi kontrole nad medijima kreirani u prethodnom razdoblju, kao i da se pluralizam rješenja u europskim državama koristi da bi se bilo što prikazalo europskim standardom.

“Kako sam govorio na 618. godišnjicu Kosovske bitke, poigrao sam se s tim motivom i činjenicom da je tog dana Miloš Obilić, po srpskoj medijsko-mitskoj interpetaciji Srbin, a po drugoj Kobilić - Albanac, tada su naime Srbi i Albanci bili u savezništvu, rasporio trbuh jednom tadašnjem svjetskom lideru, sultanu Muratu, te se zapitao što je to bilo, je li to bio ratni zločin i je li potrebno da se sada moj kolega Albanac s Kosova i ja ispričamo za taj zločin Turskoj, i da li bi se prema aktualnim standardima trebalo suditi Obiliću/Kobiliću“, kaže Matić.

NACIONAL: U Hrvatskoj mnogi znaju o B92 tek toliko da je riječ o mediju koji se suprostavljao Miloševiću. Kakav jer B92 zapravo medij?
-B92 je počeo raditi 1989. kao mali lokalni, tzv. omladinski radio koji se brzo pretvorio u jedan od stupova otpora ne samo Miloševiću nego i svim nacionalističkim i nasilnim pokretima i idejama. Od gradskog radija, koji se nije mogao čuti ni u cijelom Beogradu, stigli smo do globalnog medija u čijem sastavu danas djeluju, osim radija i televizije, i sajt koji je već godinama najposjećeniji internetski medij, ne samo u Srbiji nego i na Balkanu, izdavačka kuća, muzička produkcija, filmska produkcija, kulturni centar, knjižara. Ovakva raznovrsnost nije nastala preko noći. To je bio način borbe i preživljavanja u Miloševićevoj eri. Sve osim televizije imali smo još od 1996. NACIONAL: Godinama ste bili izolirani od svih ostalih medija u Srbiji. Kako je to izgledalo i kakvo je danas stanje?
- Naša izoliranost nije bila posljedica samo političkog i vrijednosnog sistema koji smo njegovali nego nesumnjivo i kulturnih i estetskih. Mi se nismo promijenili u tom pogledu. Na našim programima i dalje ne možete čuti turbofolk ili gledati zvijezde tog pogleda na svijet. Naša upornost se, međutim, isplatila: ne samo da smo proširili svoju publiku nego smo je učinili poželjnom i za druge medije. Svi, naime, danas itekako vode računa da se ne zamjere našoj publici. Vrlo rijetko čujemo optužbe da je naša publika izdajnička. No, i danas često imamo situacije u kojima smo izloženi kampanjama i pritiscima, naročito radikalno desnih snaga okupljenih oko Srpske radikalne stranke koji u B92 vide veći problem za svoj opstanak nego druge političke stranke, jer nas percipiraju kao branu ekstremizmu, primitivizmu i agresivnom nacionalizmu.

NACIONAL: Vaš je osobni medijski početak vezan uz zagrebački Radio 101?
- Novinarstvom sam se počeo baviti 1984. u omladinskoj emisiji ''Ritam srca'' na Studiju B. Već 1985. godine postao sam dopisnik Radija 101 i Radio Študenta iz Ljubljane. Svi zajedno smo radili kao koprodukcija emisiju ''Krezubi trozubac'', provokativni politički tjedni magazin koji je pokrivao politička zbivanja u tadašnjoj Jugoslaviji. Tada je uvelike trajala dezintegracija i svatko od nas je osvajao svoj komadić slobode u izražavanju, što je “Krezubi“ prikupljao na jednom mjestu u studiju Stojedinice. Iz Ljubljane je izveštavao Franci Zavrl, poslije urednik Mladine u vrijeme hapšenja i zabrana, u Zagrebu su bili Davor Ivanković, Ivo Škorić, emisiju je vodila Hloverka Novak. Bilo je vrlo uzbudljivo, bili smo svjesni historijskih događaja, učvršćivanja Miloševićeve vlasti u Srbiji. Tada, možda i zbog tog mog angažmana, policija me počela prisluškivati, u što sam se uvjerio listajući svoj dosje za koji mi je omogućeno da ga vidim nakon pada Miloševića. Naravno, dosje je opljačkan, povađen je očito velik broj dokumenata, ali sam po raznim odlukama ministra policije mogao utvrditi da je bilo više prisluškivanja, ali transkripata nije bilo. Novinarski početak bez cenzure i samocenzure bio je vrlo dobar temelj za sve ono što sam poslije radio. Svakako, to iskustvo pomoglo mi je da uspješno pokrenemo B92.

NACIONAL: Osnovali ste Radio B92 u svibnju 1989., dva mjeseca nakon što je Milošević ustavnim promjenama apsorbirao autonomne pokrajine u Srbiju. Jeste li slutili koliko će vam medijski put i karijera biti vezani uz njega?
- Kad je Milošević dolazio na vlast, bili smo svjesni što to znači. Sjećam se da je u Beograd došao i jedan kolega iz Radija 101 i da su naši zajednički komentari odisali zabrinutošću zbog očitog povratka u prošlost. Međutim, nisam mogao zamisliti da će Milošević vladati duže od par godina. Vjerovao sam da je njegova vladavina kratkotrajna i da je mnogo veći problem pretvaranje zemlje u prosperitetno demokratsko društvo od pojave nacionalizma. Ali već sljedeće godine postalo je jasno da to neće tako lako proći. No stvari su se počele ubrzavati u svakom pogledu.

NACIONAL: Kako su izgledali najgori dani pod Miloševićem?
- Najgore je svakako bilo kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Izgledalo je da je Milošević nepobjediv. Tada je iz Srbije otišlo najviše ljudi. Osjećaj usamljenosti bio je strašan. A onda su krenuli protesti, a s njima i naše sazrijevanje. Vrhunac je bio potkraj 1996. kad su pokrenuti veličanstveni građanski protesti koji su trajali duže od tri mjeseca. Onesposobili su nam antenu i prekinuli naš program na dva dana. Tada smo prvi put pokrenuli radioprogram preko interneta, počeli štampati letke, direktno se politički angažirati, povezali se s cijelim svijetom. I Milošević je morao popustiti. Već sljedeće godine radio putem interneta omogućio je povezivanje na nacionalnom nivou više lokalnih radiostanica u Srbiji. Sve je to išlo gore-dolje, toplo-hladno, i lomilo ljude. Ali najgore je ipak došlo za vrijeme bombardiranja 1999. Ja sam prvo bio kratko uhapšen, radio je bio okupiran od režima, svi novinari su se našli na ulici i ja sam nakratko otišao u Crnu Goru. Nije bilo nimalo lako, iako sam bio siguran da Milošević ovaj put ne može pobijediti i da će, na kraju, sigurno biti poražen. Ipak, najgori trenuci su oni vezani za likvidacije naših kolega novinara i urednika. Slavko Ćuruvija ubijen je za vrijeme bombardiranja.