Džokeji apokalipse ili kako je Čume osvetio Crvenu Zvezdu

Iste večeri velikoeuropska Srbija natjecala se i u svom vlastitom parlamentu, te u dramatičnom finišu, glasovima iz studija DSS-a - Demokratska stranka Srbije trideset tri boda, Parti Démocratique de Serbie trente-trois points - smijenila sa skupštinske katedre četničkog doglavnika Tomislava Nikolića. Drugom četničkom trećepozivcu, Vuku Draškoviću, otvorena su tako vrata ureda predsjedavajućeg Vijeća Europe - u Hrvatskoj poznatijeg kao strassbourški AVNOJ, Antihrvatsko vijeće nasilne obnove Jugoslavije - i Srbija je preko noći, dok sav pošteni svijet spava, postala europski lider.

Bio je to veličanstveni završetak trijumfalne srpske subote, koja je započela nigdje drugdje nego u - Sinju. Tog se jutra u srcu junačke Cetinske krajine održavalo tradicionalni konjički Memorijal Franje Tuđmana, utemeljen u spomen na legendu hrvatskog konjstva, samozatajnog zagorskog džokeja za kojega nitko ni danas ne bi znao da se bavi jahanjem, da nam na kraju nije sjahao. Da, konjstvo: gdje je nestala ta, devedesetih skovana prekrasna hrvatska riječ za konjički sport? Jesmo li, u našem kukavičkom ovcstvu, svjesni da je jezik znak našeg nacionalnog identiteta? Da je i konjstvo atribut našeg hrvatstva?

Bit će da nismo, jer da se te subote u Sinju održavao konjstveni Prisjećaj Prvog Hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana, a ne konjički Memorijal nekog jugoslavenskog generala, ne bi na njemu pobijedio srpski džokej na srpskoj kobili u vlasništvu srpskog mafijaša i surčinskog bossa Ljubiše Buhe, u poslovnim krugovima poznatijeg kao Čume. Ovako, trofej Franje Tuđmana otišao je u Beograd, gdje mu je valjda i mjesto. Ljubiša Buha Čume osvetio je Crvenu Zvezdu, kojoj je splitski Hajduk 1991. usred Beograda uzeo Kup Maršala Tita i veliki srebrni pehar odnio u Split, gdje ga i dan danas čuvaju kao ratni trofej. Najzad, nije moglo poštenije: Titov kup u Hrvatsku, a Tuđmanov u Srbiju.

Bit će da se zato, nakon uspješne sinjske turneje zloglasnog beogradskog kriminalca, ratnog veterana, bivšeg specijalca i svjedoka-pokajnika u sudskom procesu ubojicama Zorana Đinđića, nije pobunila, niti glasa pustila nijedna jedina od bezbroj sinjskih i hrvatskih veteranskih udruga.

Ta siva eminencija, sam Opus Dei hrvatske države, sve te izbrijane brončane glave iz mladeži SUBNOR-a - koje smjenjuju televizijske urednike zbog srpskog jezika na HTV-u i prijete državnim udarom kad god im probije vlaga u darovanim stanovima, koje su nedavno javno popizdile kad su vukovarske gradske vlasti jednu ulicu htjele nazvati imenom hrvatskog vojnika, Srbina Predraga Gagića, i koje dižu glas kad dolaze Đorđe Balašević ili Električni orgazam, čak i siroti Halid Bešlić - sada su, eto, mirno gledale kako pod binom sa šahovnicom i velikim portretom Franje Tuđmana paradira zadnji ološ s beogradskog asfalta.

Bit će, naravno, zato što je trofej s imenom Franje Tuđmana, jezikom sportskih komentatora, završio u pravim rukama. U toj Tuđmanovoj Hrvatskoj, naime, zloglasni se Čume, strah i trepet beogradskih ulica, osjeća kao kod kuće. Eno ga kod svog kuma, preko kojega je upoznao samu kremu našeg društva, od pokojnog Mate Bobana do spokojnog Željka Bagića, od Zagorca do Tute, eno mu u mobitelu memorirani telefonski brojevi sudaca hrvatskog Vrhovnog suda i bivših HDZ-ovih ministara, eno ga sad kod svog sinjskog domaćina, neimara sinjskog konjstva, oko stola s pršutom i pečenim janjcem, i samo valjda zbog strogog protokola nije se za tim stolom našao i osuđeni ratni zločinac Mirko Norac, baš te subote na svom redovnom slobodnom vikendu Sinju. Jer nije valjda red da sitni ratni činovnik - kojega je dopao posao ubijanja srpskih žena, dok su bossovi dogovarali konvoje nafte, oružja i droge - sjedi s direktorima.

Štakorima iz srpskog podzemlja Hrvatska je, uostalom, druga domovina. U svom iskazu beogradskim istražnim organima nakon operacije "Sablja" Ljubiša Buha Čume detaljno je ispričao sve o neraskidivim bratskim odnosima srpske i hrvatske mafije. Njegov kum je i prijatelj Milorada Ulemeka Legije, Gotovininog i Petračevog prijatelja, prvooptuženog u procesu zbog Đinđićevog ubojstva, koji se nakon atentata krio kod svojih hrvatskih prijatelja, od kojih je i dobio hrvatski pasoš. Po Lijepoj našoj s hrvatskim pasošima vršljaju, ljetuju, kriju se i dogovaraju poslove najokorjeliji srpski mafijaši, od plaćenog ubojice Veselina Vukotića i narkobossa Andrije Draškovića, do odbjeglog "zemunca", glasovitog Vladimira Milisavljevića Budale.

U Sinj, eto, ne može Stipe Mesić, ali može Čume. U Hrvatsku ne može Gile iz Električnog orgazma zbog par grama trave, ali može zato svaka Budala sa šleperom heroina. Hrvatsku putovnicu ne može dobiti moj prijatelj Vedran, rođeni Splićanin, ali ima je mladi gangster Marko, najveći sin Slobodana Miloševića. Azil u Hrvatskoj i utočište pred ubojicama i progoniteljima ne može dobiti afrička sirotinja, ali može Legija.

Zašto, uostalom, i ne bi mogli? Oni su tu cijelo vrijeme, takorekuć prvoborci Domovinskog rata, kako to lijepo opisuje Čume: "Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini. Istim kanalima smo prebacivali drogu i oružje... Dobivali smo uniforme i značke HVO-a, i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj. Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje."

Legija i njegovi legionari za svoje su poslove, po Čumetovom svjedočenju, imali "puno ovlaštenje Miloševića i Arkana". Samo potpuni kreten može vjerovati da i njihovi poslovni partneri u Hrvatskoj nisu imali "puno ovlaštenje" Mate Bobana, dakle Gojka Šuška, dakle Franje Tuđmana. Gojko Šušak je u nekadašnjoj kumrovečkoj omladinskoj školi organizirao pravu mafijašku hacijendu, poput one Escobarove, i svoj klan organizirao u bojne, davajući im romantična imena Zrinskog i Frankopana.

O tome hrvatska djeca neće učiti u školama, o tome kako je slavni Domovinski rat zapravo kodni naziv mastodontske mafijaške operacije, u kojoj se i danas okreću milijarde eura. Naši će mališani učiti o tome kako su koljači Željka Ražnatovića Arkana ubijali po zapadnoj Slavoniji, ali nikad neće učiti kako je i zašto Arkan, u čijem je prtljažniku bilo više oružja nego u Kikašovom avionu, par mjeseci prije pokolja u Slavoniji iz hrvatskog zatvora išetao kao iz kockarnice.

Sve ove godine - dok ste vi orno mrzili Srbe, prijavljivali snajperiste, šamarali gimnazijalce što pjevaju Bajagine pjesme, dojavljivali Vojnoj policiji da je stan susjeda Uroša prazan, i na spomen pločama "jedinstvu Hrvata i Srba" udarnički čekićem lupali Srbe - hrvatska i srpska mafija čuvali su bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog. Popili ste priču da granice postoje zbog vas i za vaše dobro, ali da ih kapital ne poznaje, i sad vas na tim graničnim prijelazima zajebava svaka policijska pička sa slavnim orlovima i šahovnicama na šapki, dok u desnoj ruci drže vaš sumnjivi pasoš, a lijevom, prijateljski namigujući, propuštaju šlepere heroina i duhana.

Herojski duh heroina i duhana čuva tako Jugoslaviju, i da se mene pita, ja bih, kao nekoć - sjetit će se stariji čitatelji - organizirao karavane bratstva i jedinstva: stotine šlepera i cisterni ukrašenih hrvatskim i srpskim zastavama krenule bi veselo trubeći iz Srbije prema Hercegovini. Tamo bi, to već znate, "gorivo preuzimali u Grudama i Palama, plaćali ga u gotovini", pa "istim kanalima" prema Zagrebu, Rijeci i Splitu, kroz špalire oduševljenih građana, "prebacivali drogu i oružje".

Te bi "Konvoje bratstva i jedinstva", kako sam ja zamislio, vi u svojim gradovima dočekivali sa cvijećem, zastavicama, transparentima i pjesmom na usnama. Ako vam se pak pri tom učini da vam umjesto spontane pjesme "Od Vardara pa do Triglava" iz usta izlazi samo nerazgovjetno njakanje, i da su vam u međuvremenu nekako neprimjetno narasle magareće uši, ne brinite previše: to su samo džokeji naše apokalipse spali s konja na magarca.

Živjelo konjstvo i jedinstvo!