Proroci, hipiji i budale

Benjamin Guggenheim, kao i svih osam članova Hartleyeva orkestra, potonuli su s Titanicom. Zajedno s njima, nestala je i civilizacija u kojoj je bilo moguće da jedan bogataš, koji je naslijedio dovoljno novca da kupi cijeli Titanic zajedno s brodogradilištem, na burzi smrti zamijeni svoj život s nekom nesretnicom iz potpalublja. Nisam tako naivan da idealiziram povijest i njene junake, ali odavde, iz trećeg tisućljeća, ta mi njena autentična epizoda izgleda kao istinita srednjovjekovna viteška legenda. Dovoljno vam je na palubi tonućeg trajekta s nedovoljno čamaca za spašavanje zamisliti Keruma, Pašalića, Rojsa ili nekog drugog od junaka naše tranzicijske pljačke, pa da shvatite o čemu govorim.

Titanic je potonuo 15. travnja 1912., i istog dana, pored podsjećanja iz rubrike «Dogodilo se na današnji dan», vidio sam oglas za zagrebačko gostovanje Jacka Welcha, bivšeg predsjednika General Electrica, čije je nadahnuto predavanje na temu liderstva u suvremenom biznisu najavljeno kao dolazak menadžerskog pape.

Kliknuo sam na sajtu Jutarnjeg na tu najavu, te pored online prijave za Svetu Misu i budalastih coelhizama Velikog Gurua - poput one duboke "Naučio sam da greške mogu biti dobar učitelj za uspjeh" - naišao i na kviz znanja: "Jack ima nekoliko pitanja za vas. Odgovorite i saznajte kako biste prošli u okršaju s legendarnim svjetskim menagerom!"

Naravno da sam odmah spremno sjeo sučelice Učitelju, i otvorio kviz čija su se pitanja doimala kao "Modra lasta za menadžere". Evo primjera: "Pruža vam se prilika za unapređenje; međutim, za njega ćete se morati izboriti protiv starije kolegice preko koje ste i došli u tvrtku. Vi ćete: a) odustati od unapređenja, jer ona je puno učinila za vas, ovo joj je zadnja prilika za napredak, a vi ste mlađi i bit će još šansi za vas, b) nema popusta za nikoga; punim gasom po unapređenje, vrijeme ju je ionako pregazilo, i c) krenuti u borbu, ali s pola snage, pokazati ljudima oko sebe da želite napredak, ali i da niste beskrupulozni: tako ćete lakše s njima manipulirati kad im postanete šef."

Iskreno, mislio sam da je riječ o trik-pitanjima, jer odgovor pod b) je providan i prvoloptaški, pa sam bojažljivo zaokruživao odgovore pod a), po duši i osebujnom poduzetničkom iskustvu, ali i sa tihom strepnjom da ću na kraju ispasti idealan materijal za Novog Menadžera, mudrog i pravednog, ali osjećajnog Dragog Vođu. Zebnja je, naravno, bila sasvim neutemeljena: od mogućih 20 u kvizu sam dobio puna četiri boda i dijagnozu "Izgubljen", uz obrazloženje: "Kako ste vi uopće dospjeli na odgovornu funkciju? Hipi pokret je već odavno prošao, parola je 'make money', a ne 'make love'. Obavezno posjetiti predavanje, samo pazite da Jack ne sazna kako ste mekani jer će vas potjerati kući."

Priznajem, prilično sam popizdio i najozbiljnije naumio poslušati savjet, pa pred svim onim mutantima rotarijanske mladeži postaviti Velikom Guruu sljedeće pitanje: "Pruža vam se prilika za spas s tonućeg broda; međutim, za posljednje mjesto u čamcu morat ćete se izboriti protiv ljubavnice s kojom ste i otišli na krstarenje, te njene sluškinje. Vi ćete: a) odustati od čamca, jer ona je puno učinila za vas, pa ćete je smjestiti u čamac, presvući se u večernje odijelo i dostojanstveno potonuti s brodom, b) nema popusta za nikoga; punim gasom preko žena i djece u čamac, i c) sluškinju gurnuti u more, a ljubavnicu ubiti pištoljem da se ne muči, i pokazati svima u čamcu da niste posve beskrupulozni."

Jack Welch bi me, slutim, sažaljivo pogledao i rekao "oho, imamo i hipija ovdje", a dvoranom bi se zaorio složan hijenski smijeh. "Vidite, mladi gospodine, ja sam naučio da greške mogu biti dobar učitelj za uspjeh" - nastavio bi Guru, dok bi mladi menadžeri ridajući padali na koljena - "a ja sam iz greške gospodina Guggenheima mnogo naučio."

To je, eto, prorok dvadeset prvog vijeka, guru mladih menadžera u štakorsko sivim odijelima, odgajanih da se čovjek mjeri nulama i da na tom putu nema živih zarobljenika. Veliki Učitelj će toj obezljuđenoj direktorskoj mladunčadi objasniti kako je glupo gaziti i ubijati u ime nacije i vjere, i da nam je ušteđenu mržnju i neljudskost - prirodni resurs vrjedniji od mora, otoka, sunca i drugih budalaština - mnogo pametnije investirati u profit.

Što se mene tiče, ja ću obući stare, izlizane zvoncare, otpuhnuti dim trave i gledati kako Titanic tone. Umjesto Wallace Hartleya, svirat će orkestar Lowella Georgea. "Don't bogart that joint", kaže himna Izgubljenih, gubitnika koje su učili dijeliti, a ne množiti.

Sve je u redu, pustite mladog gospodina u čamac. Ja sam spreman otići kao hipi.