In memoriam: adio pameti!

Onda su se s proljeća 1990. godine široko rastvorili prozori hrvatske slobode, i konačno smo kroz njih mogli vidjeti kako su u desetljećima uzništva o slobodi pjevali njeni hrvatski sužnji, koje su to besmrtne rečenice koje ćemo klesati na spomen-ploče Ukletim Hrvatima što su lutali oceanima emigracije. Sa praznim ruksacima odlazili smo u Zagreb, obilazili knjižare, ulične štandove i antikvarijate da otkrijemo svu tu zabranjenu publicistiku, periodiku, prozu i poeziju zatomljena hrvatskog duha.

Tamo, međutim, nije bilo ničega.

U četrdeset godina sužanjstva u tamnici naroda, u četrdeset godina lutanja katoličkim misijama, zavičajnim klubovima, gasthausima i banhofima Bijeloga Svijeta, neumrli hrvatski duh nije stvorio ništa više od rukoveti bijednih srednjoškolskih pjesmica u kojima je riječ "Jugoslavija" zamijenjena riječju "Hrvatska", sa istim zlatnim klasjem i modrim morem, nekoliko više ili manje retardiranih ognjištarsko-guslarskih romana, godišta bolno nepismene pamfletne nepameti, i par glupavih parola za letke i fasade.

Gdje su ti veliki romani hrvatske nacionalne tragedije, snažne drame identiteta i održanja njene nesretne dijaspore, bezvremene pjesme, zabranjeni filmovi, gdje u atikvarijatima čuvaju sve te Nobelove nagrade koje nismo mogli dobiti, kako to jednom reče Ćaća Nacije, samo zato što smo Hrvati? Nitko to ne zna. Tek, zbunjene su prodavačice s polica skidale svježe otisnute bombonjera-monografije, umobolne pjesmarice, uznička prisjećanja i perzijsko-mitološke delirije kojekakvih bolesnika kojima hrvatsku slobodu nisu donijeli narodna volja i slavni Domovinski rat, nego stric s pršutom i šef psihijatrije. Pjesnici u plavim pidžamama bili su više manje sve čime je hrvatska kultura dočekala slobodni vikend.

Prošlog ponedjeljka u Zagrebu je, tiho kako je i živio, umro Ivan Supek, jedan od najširih umova te male, autistične i incestne kulture. Vijest o tome, po njegovoj izričitoj želji, saznali smo tek kad je sahranjen, bez počasnih straža i plotuna, bez državnih počasti i ordena na plišanom jastučiću, bez ganutljivih oproštaja političkih i intelektualnih gnomova.

Ne dopuštajući joj da iz svoga džepa plati babe narikače, Supek je uskoj i nekrofilskoj Hrvatskoj iz groba odvalio zvučni šamar, onakav kakav nažalost za života nije mogao. Neće se ti debeli obrazi dugo crvenjeti, ali nije ni važno. Nisu se crvenjeli ni zbog mnogo važnijih stvari, ni onda kad ih je šamarala živa Supekova ruka.

Ivan Supek ionako nije bio od onih kakvima se ovdje dižu spomenici. Umjesto perzijskim porijeklom Hrvata, on se bavio strukturom materije, umjesto da se bori protiv trilateralnih masonsko-srbočetničkih antihrvatskih zavjera on se borio protiv boljševičkog dogmatizma i globalizma, umjesto da svojim poznanstvima sakuplja na stranim računima novac za oružje, on se borio protiv globalnog naoružanja, umjesto da otima avione, pisao je mirovne deklaracije, umjesto da u časnoj starosti zauzme koju od niša u Saboru, pisao je prozu. Umjesto da preuzme ordene i skući obitelj, on je posljednjim snagama govorio o pogubi nacionalizma i pozivao na rušenje kapitalističkog poretka.

Da je ovo neko sretnije vrijeme i da je ovo neki sretniji prostor, Ivan Supek mogao je biti jedan od onih koje smo devedesete tražili u antikvarijatima. Ali on nije cijepanjem jezgre atoma dokazivao prirodnu neodrživost jedinstvene Bosne, niti je pisao budnice i romane o hrvatskoj pravici. Jednostavno, on nije pripadao ovoj zemlji, barem ne do sahrane. Umjesto da u uniformi Legije stranaca pali sela po afričkim vukojebinama, da uz partiju bele u svom zagrebačkom stanu s mediokritetskom tupeži promišlja slobodnu Hrvatsku, ili da se po kolodvorskim špelunkama i fratarskim trpezarijama sastaje sa Vukojevićem, Gabelicom, Šuškom i Bušićem - Supek se družio i polemizirao s Heisenbergom, Planckom, Bohrom, Oppenheimerom, Russellom i drugim najvećim umovima dvadesetog stoljeća.

U nekoj drugoj sredini, taj bi gubitak bio nemjerljiv. Ali ne i u nas. Ako je najteži ljudski mozak težak oko 1400 grama, to znači da je - po znamenitoj formuli jednog od najvećih naših umova dvadesetog stoljeća, potpredsjednika vlade, referenta, gostioničara i erudita Ivana Milasa - Supekov odlazak za Hrvatsku gubitak od, da vidimo, točno dvije marke i osamdeset pfeniga.

Po novome dakle, euro i četrdeset centi, zaokružimo na euro i po, daj deset kuna i nosi, adio Ivane, adio pameti!