Ponedeljak, 20.11.2006.

23:40

Puškaš

Autor: Boris Dežulović

Podrazumevana plava slika

Godine 1955., iste godine kad je Öczi sa strašnim Honvedom po peti put osvojio prvenstvo Mađarske, nešto južnije svoj je peti naslov osvojio i splitski Hajduk. Glasovita navala Rebac-Matošić-Vukas-Vidošević-Šenauer utrpala je Dinamu u Maksimiru šest golova, a najbolji strijelac bio je Mostarac Sulejman Rebac, popularni Sula, kralj gostionice i šesnaesterca, koji će gotovo trideset godina - sve do dolaska drugog jednog mostarskog belaj-bega - ostati zapamćen kao najveći Hajdukov nogometni boem.

Dok su Puskas i Rebac zabijali na velikim pozornicama, grbavim ledinama zagrebačke provincije gospodario je stanoviti Ivan Marković, od nedjeljnih kibicera prozvan Đalma, po Djalmi dos Santosu, desnom braniču slavnog Peleovog seleçaoa i, kažu, najboljem brazilskom beku svih vremena. Našeg Đalmu velike su stvari tek čekale: te 1955. u zagrebačkom je Poštaru još igrao derbije zagrebačke Podsavezne lige.

Puskas, Marković i Rebac rođeni su godinu za godinom: Öczi 1927, Đalma 1928., a Sula 1929. Prošlog tjedna otišli su tiho jedan za drugim, dan za dan: u srijedu je umro Đalma Marković, u četvrtak Sula Rebac, u petak Öczi Puskas.

Istih tih dana hrvatski su se mediji preko interneta dokopali transkripta telefonskih razgovora između zadarskog nogometaša Romana Obilinovića i njegova menadžera Siniše Šoše. Bolje od svih eseja što će ovih dana uspoređivati nogomet Puskasove lake konjice i Sulinog lakog konjaka s onim što se nogometom smatra u današnjoj Austrougarskoj, više od svih usporedbi sadašnjeg hrvatskog nogometa s onim kakvog je svoje juniore učio Đalma Marković, govori tih nekoliko kratkih telefonskih razgovora jednog mladog nogometaša i jednog klasičnog balkanskog menadžera i kunoždera, od onih što u Kauflandu kupuju krumpire, kapulu i nogometne kadete, pa u prijelaznom roku prodaju svoju sumnjivu robu očajnim kućanicama i korejskim nogometnim menadžerima.

Zove tako menadžer Siniša Šošo svoga pulena: "U četvrtak letimo." "Di letimo?", zbunjen je mladi igrač. "Za Koreju." "U jeba te led, imamo utakmicu. Neće me ovi moji pustit." "Boli me kurac,", prekida ga gazda, "dat ćemo im četrdeset iljada eura nek te puštu i gotovo." Mladi se igrač nećka, ne ide mu se u Koreju, nije on posve siguran ni u kojoj se ligi natječe ta Koreja, a menadžer mu strpljivo objašnjava: "Jebo ti bog mater retardiranu, tebe treba ubit, mater ti jeben. Di ja tebe iman u glavi? Treban uzet ka kamatar, dobro te isprebijat, da radiš u kamp kućicama, da naplaćuješ ka invalid na kapiji, pička ti materina!"

Osim Obilinovića, gospodin Šošo zastupa i Antu Rukavinu, našeg najperspektivnijeg mladog igrača. Prilično plastično mogu sebi dočarati razgovor, recimo, uglednih menadžera Šoše i Zdravka Mamića, a čak i originalni stenogram dogovora o podjeli Bosne iz Karađorđeva odmah bih mijenjao za transkript subotnjeg razgovora Rukavininog menadžera i sportskog direktora Lyona. "Ja bih maloga prvu godinu dao na posudbu Sochauxu", kaže monsieur Guy Genet. "Pa štaš ga uzimljat akoš mi ga posuđivat", odgovara monsieur Sinisha Shocheaux. "Daj ti dva miljona pa ga materi posuđivaj!"

Prije pedeset godina Ferenc Puskas je pred sovjetskim tenkovima pobjegao u Španjolsku i postao najslavnija Realova desetka svih vremena. Sulejman Rebac i Đalma Marković otišli su pak u trenere: Đalma je stvorio Zajeca, Bobana i Prosinečkog, a Rebac slavni mostarski BMW, generaciju Marića, Bajevića i Vladića, najbolju Veležovu momčad svih vremena.

Danas mladi igrači o životu i nogometu uče od svake seoske šoše, pardon šuše, što za parsto eura i polovni BMW kapariraju golobrade balavce, trpaju ih u prtljažnike i vodaju po stočnim sajmovima. Ti zbunjeni klinci više ne sanjaju bijeli ili modri dres, njih nogomet zapravo ne zanima, njima to odavno više nije igra, već samo posao na koji ujutro idu s entuzijazmom lučkih radnika, njih zanima samo novi BMW kakav ima i menadžer, a stotinjak tisuća eura u Koreji najodvažnija je ambicija i najsmioniji san na koji su se spremni usuditi.

Priča o Puskasu, Rebcu, Đalmi, Obilinoviću i Siniši Šoši nije priča samo o nogometnim tempi passati. Priča je to o dvije podjednako teške i surove ere, između kojih se negdje putem izgubila svaka radost igre, svaka ambicija i svaki san.

Nekad smo možda i bili konji, ali bili smo laka konjica. Danas smo tek lakovjerna magarad.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Podeli: