Imenovanje bivšeg finskog predsednika Marti Ahtisarija za posrednika Ujedinjenih nacija u pregovorima o konačnom statusu Kosova pokazuje da ce međunarodna zajednica posvetiti pažnju poslednjem nerešenom pitanju rata i mira na Balkanu.
Da li će Kosovo – srpska pokrajina sa većinskim albanskim stanovništvom – postati nezavisno, ostati deo Srbije ili biti podeljeno? Na žalost, izgledi za postizanje rešenja kroz pregovore nisu dobri, uprkos diplomatskoj umešnosti gospodina Ahtisarija.
Mada je uspešno stabilizovala ovu žarišnu tačku na Balkanu, administracija Ujedinjenih nacija na Kosovu je trajala isuviše dugo i nije uspela da donese prosperitet niti da osigura punu bezbednost u najsiromašnijem delu Evrope sa najdubljim etničkim podelama. Posle neuspeha Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini u ranim devedesetim, ova međunarodna organizacija nije zabeležila značajnije uspehe u rešavanju balkanskih pitanja koji su neophodni da bi se prevladale snažne političke sile – pogotovo one vezane za pitanje suvereniteta.
Politička zbrka u Beogradu tu svakako nije od pomoći. Srpski nacionalistički premijer Vojislav Koštunica vlada uz podršku ne samo socijalista Slobodana Miloševića već i Srpske radikalne stranke, čiji je lider takođe na haškoj optuženičkoj klupi zbog ratnih zločina počinjenih tokom devedesetih.
Srpske nacionalističke aspiracije još uvek uznemiruju etničke manjine u zemlji, susedne države – Hrvatsku i Makedoniju, i partnera u državnoj zajednici – Crnu Goru. Ukoliko se kosovsko pitanje ne reši u korist Beograda, na izborima će na vlast doći antidemokratske snage, upozorava gospodin Koštunica. On takođe nagoveštava moguću destabilizaciju još jedne susedne zemlje – Bosne i Hercegovine, gde značajna srpska zajednica može zahtevati nezavisnost.
Beograd kaže da će načiniti ustupak u pogledu maksimalne autonomije Kosova unutar Srbije, ali nije jasno šta to znači jer Beograd ne želi da 1,8 miliona kosovskih Albanaca slobodno cirkuliše po Srbiji, glasa na srpskim izborima ili dobije važne položaje u vladi.
Jedini drugi kompromis koji bi Beograd bio voljan da razmatra je etnička podela, gde bi i Srbi i Albanci dobili sopstvene delove teritorije. Time bi se, pak, destabilizovale Bosna i Makedonija, gde bi lokalne manjine mogle zahtevati sličan tretman.
Politička klima u Prištini tu takođe nije od pomoći. Kosovske Albance jedino zanima nezavisnost. Neki tvrde da je Kosovo već nezavisno, te da mu je potrebno samo međunarodno priznanje, dok drugi kažu da bi Kosovo trebalo da pregovara o nezavisnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom, a ne sa Beogradom. Treći smatraju da bi Kosovo trebalo da jednostrano proglasi nezavisnost. Ima i takvih koji bi ostvarili nezavisnost silom oružja. Nijedan kosovski albanski pregovarački tim se ne može vratiti kući bez odluke koju bi mogao nazvati nezavisnošću.
Međutim, Albanci su podrili sopstvenu stvar zlostavljajući srpsku manjinu na Kosovu, koja živi u strahu i zahteva zaštitu od Beograda. Kada se Srbi vrate u većinski albanske oblasti na Kosovu, suočavaju se s jezičkom barijerom, diskriminacijom kod zapošljavanja, siromaštvom, etnički motivisanim pretnjama i nasiljem. Beograd kontroliće većinski srpski severni deo Kosova i nekoliko enklava za koje se nada da će ih zadržati kada se donese odluka o konačnom statusu Kosova.
Samo se združenim naporima Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije – a ne samo Ujedinjenih nacija – moze prevazići srpski i albanski otpor, sprečiti podela i pronaći rešenje. Ova je formula bila uspešna u Bosni i Hercegovini posle Dejtonskog mirovnog sporazuma, potpisanog pre deset godina; na Kosovu, kada je NATO zaustavio proterivanje Albanaca 1999. godine; i u Makedoniji 2001. godine, kada je zajedničkim naporima okončana pobuna etničkih Albanaca.
Ipak, Evropljanima i Amerikancima nije lako da udruže snage. Do sada su se složili da isključe mogućnost podele ili ujedinjenja Kosova sa oblašću pretežno naseljenom Albancima u Makedoniji i sa Albanijom, ali bez jasnog alternativnog plana.
Vašington, koji je preokupiran Avganistanom, Irakom, Severnom Korejom i Iranom, ima važnije poslove od Kosova koje treba rešavati u Savetu bezbednosti, u kome će se Rusija i Kina – imajući u vidu sopstvene unutrašnje probleme s Čečenijom i Tibetom – opirati ustupcima jednoj pokrajini koja traži nezavisnost. Administracija Džordža Buša, koja se protivi nezavisnosti za irački Kurdistan, vidi Srbiju kao ključnu zemlju na Balkanu. Ako bi prepustila Ujedinjenim nacijama – čije su članice suverene države – rešavanje pitanja Kosova, time bi dala šansu Beogradu i limitirala američki rizik u čitavoj stvari.
Brisel, koji je zaokupljen teškoćama u usvajanju Ustava Evropske unije i prijemom novih članica, ne želi da obeća ubrzani proces pristupanja Srbije iako je to ključna "šargarepa" u pregovorima o konačnom statusu Kosova. Evropska unija je podeljena po pitanju statusa, jer su Velika Britanija i Nemačka spremne da prihvate nezavisnost, dok se Francuska i Italija tome protive. Najmanji zajednički imenitelj bi bio da se to pitanje prepusti Ujedinjenim nacijama.
Mogući neuspeh Ujedinjenih nacija se nagoveštava i u njihovom nedavnom izveštaju o tome da li je Kosovo spremno za donošenje odluke o statusu. U njemu se nejasno sugeriše sledeća faza u pogledu statusa, uz brojna uslovljavanja.
Takav pokušaj da se zaobiđe čitavo pitanje bi moglo dovesti do albanskog nasilja. Tada bi moglo doći i do srpske vojne akcije radi zaštite Srba na severnom Kosovu, pogotovo imajući u vidu da srpska vojska i policija nisu u potpunosti pod civilnom kontrolom. Ishod bi bio podela – što je sve vreme rezervna opcija Beograda.
Nasilni rasplet situacije na Kosovu bi se, možda, jedva osetio na Rihterovoj skali postojećih međunarodnih konflikata, ali bi to ipak predstavljalo udarac američkom i evropskom prestižu u svetu.
Prevencija bi mogla biti znatno lakša varijanta nego da se stvari popravljaju
post festum. Ne bi trebalo dozvoliti da međunarodna intervencija na Balkanu, koja je bila relativno uspešna (i od koje su imale koristi velike lokalne muslimanske zajednice), doživi slom jer bi to predstavljalo loš primer za Irak i Avganistan.
Brisel i Vašington treba da daju Ujedinjenim nacijama sve što je potrebno da bi se uspelo: jasnu i zajedničku odluku o kosovskom statusu, i podršku da bi se takva odluka održala.
Danijel Server je potpredsednik i direktor odeljenja za mirovne i stabilizacione operacije pri Američkom institutu za mir, gde je držao obuku iz pregovaračkih veština i Srbima i Albancima.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 2
Pogledaj komentare