Četvrtak, 15.09.2005.

13:11

U vlasti afera

Sistem parlamentarne demokratije ima svoje prednosti, ali je bremenit i mnogim manama. Prednost tog sistema je u političkom pluralizmu, koji onemogućava monopol jedne političke grupacije nad ostalima. Stoga je u takvom sistemu moguće suprotstavljanje različitih mišljenja o istim problemima. Ta mišljenja se suočavaju na političkom tržištu i, shodno principu konkurencije, imaju dobar ili loš „prolaz”.

Autor: Neven Cvetićanin, saradnik Instituta društvenih nauka

Default images

Sistem parlamentarne demokratije ima svoje prednosti, ali je bremenit i mnogim manama. Prednost tog sistema je u političkom pluralizmu, koji onemogućava monopol jedne političke grupacije nad ostalima. Stoga je u takvom sistemu moguće suprotstavljanje različitih mišljenja o istim problemima. Ta mišljenja se suočavaju na političkom tržištu i, shodno principu konkurencije, imaju dobar ili loš „prolaz”.

No, čitava parlamentarna „igra”, pored svog lica, krije i naličje. Ono je vidljivo u manama parlamentarne demokratije koja ostavlja prostor različitim medijsko-političkim lobijima da proizvode afere kao „zabavu za jedan dan”. To je posebno vidljivo u nestabilnim parlamentarnim demokratijama u kojima nisu definisana pravila igre i gde demokratija često prelazi u anarhiju.

U stabilnom parlamentarizmu, pravna država, međutim, dovodi političke afere do njihovog – krajnjeg rezultata. Setimo se, tim povodom, bivšeg američkog predsednika Niksona koji se unezgodio zbog špijuniranja protivničkog političkog tabora, ili nemačkog kancelara Kola, kojemu je opala vrednost političkih akcija, pošto se utvrdilo da je primao nelegalne donacije. Takođe ostaje u sećanju britanski ministar odbrane Profjumo koji je uhvaćen u bondovskom zagrljaju sa ruskom špijunkom. Sistem nije imao razumevanja za „špijunku koja ga je volela” i ministar odbrane je prošao mnogo gore od slavnog zavodnika sa velikog ekrana. On je u momentu podneo ostavku, a uskoro je i njegov premijer Harold Makmilan učinio isto, uvidevši da je nemoguće braniti vladu kojoj je pretila opasnost da se približi poetskim zapletima ljubavno-akcionih filmova.

Na drugoj strani, u Srbiji kao „zemlji čuda” potpuno je normalno da ministar odbrane (koji se doduše nije ljubio sa lepim špijunkama, već je imao „bliske kontakte” sa „kontroverznim biznismenima”) razmišlja da li će, po otvaranju afere, da podnese ostavku.

Upravo se tu vidi slabost parlamentarne demokratije shvaćene na srpski način. Sistem se pokazao nemoćnim da situaciju brzo i bezbolno reši, pa je ministar danima umoljavan da podnese ostavku, pošto je institucionalni put njegove smene isuviše komplikovan. No, kad su već svi pogubili živce i krenuli u proces njegovog opoziva, ministar ih je mudro preduhitrio i – sam se opozvao. Vlada je tek posle toga počela da deluje odlučno u svojoj nameri da ovu aferu istera na čistac. No, nije kriva vlada koja je u toj situaciji učinila ono što je mogla. Kriv je sistem koji omogućava da se jedan državni funkcioner ogluši o zahteve svojih kolega i „dribla”, kao solo-igrač, i pri tome postavlja uslove pod kojima će se izvući iz afere.

Vlada će biti kriva ukoliko dozvoli da taj sistem potraje i da nastavi da nanosi štetu građanima. U tom smislu, ohrabruje konstruktivno držanje predsednika Srbije u davanju podrške vladi da raščisti najnoviju aferu. Ali se treba zamisliti nad njegovim rečima da vlada nema stabilnu većinu za uređenje države, da su joj vezane ruke za odlučne političke akcije i da stoga treba preko parlamentarnih izbora doći do koalicije koja će imati stabilnu većinu i time biti u mogućnosti odlučnog delovanja.

Upravo je to uradio matori Makmilan suočen sa grehom svog ministra odbrane. Podneo je ostavku godinu dana pre redovnih parlamentarnih izbora i time je omogućio svojim konzervativcima da ponovo na njima trijumfuju. No, čak i da dođe do vanrednih parlamentarnih izbora – što je u ovome momentu malo moguće – trebalo bi utvrditi minimum političkog konsenzusa – kako izborne borbe ne bi ugrozile jedinstvo nacije pred rešavanje pitanja Kosova i pitanja državne zajednice. Dakle, ukoliko ova vlada održi nacionalni konsenzus ne samo za vreme tekućeg mandata, već i u svom „v. d. periodu”, pred izbore, a pri tome bude imala hrabrosti da ide na birališta kad oseti da državi preti opasnost od političkog klinča u kojem se ne mogu donositi važne odluke – njen zadatak će biti ispunjen. Tako bi ta vlada bila jedna od retkih koja nije „forsirala” parlamentarnu većinu zarad većine, već ju je htela imati zarad konkretnih zadataka pred kojima stoji država.

Vlada Zorana Živkovića je tu postupila ispravno, jer je, suočavajući se sa fenomenom „nemogućnosti vladanja”, odlučila da preduhitri situaciju i raspiše izbore. I upravo je to Demokratskoj stranci omogućilo da se na izborima pojavi kao hrabar borac, a ne kao neko ko je bežao od borbe, te je ta stranka na tim izborima ostvarila relativan politički uspeh, a svakako mnogo veći od onoga koji su joj prognozirali razni anketari i analitičari. Pri svemu tome ta se stranka hrabro suočila sa svojim aferama, sa „mangupima” u svojim redovima i ponovo je postala jedna od najjačih stranaka u Srbiji. I ovo može biti Koštunici za nauk. I Demokratska stranka Srbije, trenutno potcenjena od mnogih i ukleštena između sve jačih protivnika, može jednim snažnim manevrom da iznenadi sve i da iz defanzive pređe u napad. A i stara mudrost kaže da je u nevolji i slabosti odlučnost najbolji saveznik. I da je napad najbolja odbrana. Stoga bi Koštunica, i pored svoje zavidne veštine političkog manevrisanja, trebalo da pripremi teren za nove parlamentarne izbore, držeći naciju istovremeno u nekoj vrsti političkog konsenzusa. Naravno da na tim izborima preti opasnost da jeftini demagozi ostvare značajan uspeh, ali jednako tako postoji mogućnost da sadašnje članice vladajuće koalicije nađu na njima nove i jake saveznike sa kojima će moći da formiraju stabilnu vladu.

Dakle, neka propadne sve što je trulo i neka živi ono što ima političku vitalnost! Jedino tako ćemo se izvući iz rđavog kruga političkih sapunica u kojima svako svakome preti, a niko nema snage da stvari istera na čistac, jer istovremeno svi kalkulišu i gledaju šta im je najbolje za rejting.

Upravo su u tome slabosti nestabilnih demokratija u kojima politika liči na španske telenovele: u njima neko nekog stalno ostavlja, vara i rasplakuje. Ostaje nam jedino nada da narod, zasićen ovakvim manjkavostima parlamentarizma, neće potražiti „čvrstu ruku” koja bi okončala sve afere, stišavajući tako i sve ostale potencijale društva. Da ne bi bili počišćeni sa političke scene, demokrate, očigledno, moraju svoje afere čistiti sami.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Podeli: