Utorak, 12.07.2005.

15:13

Izvinite, samo da napudram nos

Utorkom piše: Milica Laufer

Default images

Ukoliko krenemo suprotnim smerom i posle dužeg boravka u Srbiji, za koju još nije sasvim jasno da li je konačno izašla iz devedesetih, stignemo u zemlju koja je u čistoći javnih toaleta ubedljivo prevazišla i EU standarde, kulturološki šok je, takođe, neminovan. Švajcarski basic javni toilet podrazumeva: vidljivu oznaku gde se nalazi, odvojeni prostor za muškarce i žene, često i posebnu prostorija za osobe u kolicima, dovoljan broj kabina, u svakoj: meki toalet papir, higijenske vrećice za otpatke, kanta za smeće, četka da biste ostavili WC šolju onakvom kakvu ste zatekli, onda i zakačaljka, obično na unutrašnjim vratima, na koju možete da odložite tašnu, kaput ili kišobran, i, naravno, mogućnost da se zaključate. U prednjem delu obavezni su slavina sa automatom za konrtolisanu potrošnju vode, tečni sapun, automat za sušenje ruku ili papirni ubrusi ili pamučno platno iz automata, veliko ogledalo, korpa za smeće, a veoma često i odeljak za prepovijanje bebe. Istraživanje nisam sprovodila u prostorijama za muškarce, tako da ne znam koja je standardna visina pisoara, ali sumnjam da i tamo postoji odeljak za prepovijanje beba. Stepen čistoce je poseban fenomen, na koji se jako brzo naviknete i postajete ga svesni tek kada ponovo pređete swiss granicu. Ili ako ste još nenavikuti, pa vam prizor prizove sećanja koja odgovaraju opisu Gorana Markovića.

Koliko vam se samo puta desilo da se na Ibarskoj magistrali ili na pikniku na Fruškoj gori, radije odlučite za prirodu, pre nego što se i usudite da zavirite u lokalni klozet? Ali šta biva kad zagusti u gradu, gde majke prirode nema osim u javnim parkovima po kojim se šeta mnogo sveta? Odgovor su, valjda, haustori, podzemni prolazi, otključani ulazi stambenih zgrada. Ili, padobranski upad u neki od kafića u kojem imaju provereni fancy toalet.

Kako je kafana u balkanskim krajevima ogledalo društva, tako bi se i faze tranzicije mogle pratiti u promeni izgleda toaleta u tim najmarkantijim instutucijama srpske svakodnevice – kafićima. Varijacije su razne, od svedene Ikea forme do jasnih nagoveštaja suve eksluzive, koja se meri peškirićima za jednokratnu upotrebu, pa makar i ako u kabini nema svetla. Mašta se naročito rasplamsava u originalnim oznakama ili natpisima na vratima, ali to je već globalna zabava: od klasičnih, M/Ž, duga kosa/kratka kosa, lepeza/lula, anđelčići u pipi pozama, do sasvim originalnih oznaka, poput fotografija  Montserrat Caballé i Pavarottija u kafićima zvanim Opera. Ponekad oznake dosezu i takav stepen sofisticiranosti da nepredviđeni prepadi suprotnog pola postaju ili smešni ili zabrinjavajući.

Ali i pozorište ima nekakve uloge u tome da prikaže društvu njegov odraz i otisak. Primereno temi, sećam se angdote koju je u pozorišnom klubu ispričao jedan od novih upravnika SNP-a, koji je sa iskrenim entuzijazmom došao da ukroti goropad najstarije sprske pozorišne instutucije. Već nakon prvih reformi u repertoaru i otvaranjem scene za mlade glumce i reditelje, ugostio je, uprkos sankcijama, i inostrane stručnjake. Impresioniran velelepnim zdanjem i ambicijama nove uprave, jedan od stranaca je izustio:

“Ali, u toaletima nema papira.”

(opsti smeh)

Da pozorišta nema bez toalet papira to stranac svakako nije mislio, ali opšte kulture – e, na to bismo već imali pravo da posumnjamo.

Iako su prvi javni toaleti otkriveni u rimsko doba, neke velike evropske kulture rađale su se u smradu, bez toaleta, nužde su se obavljale ispod krinolina, brisalo se zavesama, a izmet bacao kroz prozore ili ostavljao ispod tepiha. Nije  ni čudo da se u Versailles-u tuširalo parfemima. Svest o higijeni počinje da pristiže tek polovinom 18. veka, kada toalet počinje da se koristi u medicinske svrhe, pa ga je jednom upotrebio i Louis XV. Ne znam koliko ga je puta upotrebio austrijski car Franz Joseph, ali originalni eksponat izložen je u Schönbrunnu, postavljen i osvetljen iza stakla, kao deo slave koja krasi bečku školu. Nešto, valjda, kao pandan srebrnim viljuškama na srpskim srednjevekovnim dvorovima.

I dok se veoma lako navikavam na visoke standarde švajcarske toalet kulture, povremeno se usudim da kao padobranac navratim u neki od eksluzivnih ovdašnjih hotela i ispitam granice Lady’s Room mogućnosti: mermerni podovi, ogromna pozlaćena ogledala, egzotične cvetne dekroacije, uveličavajuća pomična ogledala za precizno popravljanje šminke i Occitane tečni sapun i balzam za ruke. Oznake na vratima su Dames/Messieurs ili, kao u londonskom Ritzu - Powder Room.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

22 Komentari

Podeli: