Psihološki uterivači dugova

U Hrvatskoj su se pojavili novi utjerivači dugova. Sofisticirani. Dužnicima dosađuju pismima, telefonskim pozivima, kućnim posjetama. Ne zastrašuju na način kako su to naučili »štemeri«, kamatari, mafijaški utjerivači.

Batine je zamijenilo psihološko dosađivanje dužnicima. A sve je legalno, kažu. Dok god moderni kamatari ne pređu granicu pa dužniku krenu prijetiti. Doduše, vješti fiškali zasipanje dužnika pismima, telefonskim pozivima ili pak redovito kucanje na kućna vrata i podsjećanje na nevraćene dugove i te kako bi mogli ocijeniti prijetnjama. Pa i dokazati prijetnju.

Finu gospodu u odijelima, psihološke utjerivače dugova, unajmljuju isti tako fina gospoda u odijelima. Psiholozi povrata duga trenutno imaju desetak klijenata, a svim budućim korisnicima usluga objašnjavaju da postupak naplate duga traje tri mjeseca. Kroz taj period, ovisno o tome koliko je dužnik tvrd, odnosno psihički jak, jačaju svoje metode utjerivanja dugova. Pa će nakon uljudnih pisama, ako dužnik ne trepne okom, uslijediti telefonski pozivi, a potom i osobne posjete. A ako sve to padne u vodu, psihološki utjerivači pokrenut će sudski spor.

Interesantna je struktura neplatiša na koje su psihološki utjerivači dugova orjentirani. Prema njihovu svjedočenju čak 90 posto dužnika su fizičke osobe. Dakle, obični građani. Oni od kojih je dugovanja najlakše naplatiti, ako nije riječ o vještim prevarantima čiji je stil života prevariti i gurati dalje.

Psiholozi utjerivači svoje usluge nude i državi, ali i gradskim vlastima. No, ipak nisu spremni ući u rat s državnim i gradskim vlastima. Pa tako neće prihvatiti posao utjerivanja dugova iz državne kase. Kažu, takva je potraživanje gotovo nemoguće naplatiti. No, vjerojatno nije samo to problem. Koliko god radili po zakonima i figurirali kao legalna poduzeća, činjenica je da s državom baš i nije pametno ući u takvu vrstu rata.

Domaći poslodavci pozdravljaju novu uslugu na tržištu. Kažu da je dobro imati tvrtku koja će neplatišama »visiti za vratom«. A građane, fizičke osobe, najlakše je zaplašiti. Oni će dugove platiti i kad nemaju od kud »skucat« novce.

Tržište je, tako, prepravljeno svakojakim novotarijama. Novotarijama koje mogu koristiti samo oni koji novac imaju. Njima imponira kada netko drugi u njihovo ime šalje dužnicima pisma, dosađuje im telefonskim pozivima ili ih šalje na sud. Glavno da se nešto radi.

Kad je već gospodarski sektor, zapravo poslodavački ili vlasnički, zasut ponudom inovacija za što uspješnije poslovanje, valjda će doći i vrijeme da tržište štogod ponudi i radnicima. Šezdesetak – sedamdesetak tisuća radnika u zemlji ne prima plaću redovito. Mnogima poslodavci ne uplaćuju niti obvezne doprinose. No, radnicima nema tko pomoći. Za njih nitko neće preuzeti rizik i legalno krenuti u utjerivanje dugova poslodavcu. Normalno. Igru uvijek vode oni koji drže kasu. A onaj tko se ih kase hrani – ma, koga briga za njega.