Svako treba da pomete ispred svoje kuće

Ako se njegov brat Žarko opredelio, pre „velikog praska“ ex Ju prostora, za formulu prevashodne borbe za jednaka građanska prava svih stanovnika- ali je ta ideja uvaljana u blato balkanskog rata- Nenad Puhovski, zagrebački reditelj, scenarista i producent svojim se autorskim dokumentarnim filmom „Lora: Svjedočanstva“(2004,70 min.) kao i celokupnom produkcijom kuce „Factum“, koju je osnovao, posvetio formiranju kritičkog javnog mnjenja radi prevazilaženja posledica evidentiranih zločina sa svih strana ratne linije.

„Negdje sredinom šezdesetih godina dvadesetog vijeka sjećam se razgovora sa svojom bakom, na Šalati, u Zagrebu, koja mi je tada rekla: ‘Nemoj misliti da će vaša generacija proć bez rata. Po ovim krajevima već desetke generacija nisu preživjele bez toga“. Tada joj, naravno, nisam vjerovao. Uvjerio sam se da je tomu tako kad je više nije bilo. Prošli smo jedan rat i jednostavno sve radim u naivnoj želji da možda sljedeća generacija bude prva koja ga ne mora proc“, kaže Nenad Puhovski za „Blic“, prekjuče, uoči beogradske premijere u KC Reks, nedelju dana nakon zagrebačke.

Vaš film o preživelim žrtavama i njihovim mučiteljima u hrvatskom vojnom logoru Lora u splitskoj luci, treći je film produkcije „Factum“ kojim animirate javno mnjenje u Hrvatskoj!

- Priča koju kroz ova tri filma - „Oluja“, „Paviljon 22“ i „Lora“ - pričamo, dolazi iz osjećaja potrebe da svatko pomete ispred svojih vrata, napravi vrstu suočavanja sa vlastitom prošlošću. To ne može nitko napraviti osim nas samih. Očekujem još uvijek takve filmove i iz Srbije i iz Bosne i iz svih krajeva koji su bili zakačeni ratom. Nažalost to je bio jedan vrlo prljav rat u nizu elemenata - sve strane su činile zločine. Mislim, takođe, da filmovi nisu dovoljni, da je neophodno postići minimalni konsenzus balkanskih politika o potrebi razračunavanja sa zločinima u neposrednoj prošlosti.

Smatra se da je film „Oluja nad Krajinom“ Božidara Kneževića, pozitivno ustalasao Hrvatsku, ali je autor poginuo pod kontraverznim okolnostima- ima li novih detalja?

- Nema, ta istraga je zakljucena kao nesretan slučaj i upotrebiću formulaciju koju uvijek upotrebljavam – volio bih vjerovati da je tako.

Malopre, nekome ste rekli: dok me ne tuku ja sam sreta; na šta ste mislili?

- To je jedna moja uzrečica. Naravno, spreman sam na različite neugodnosti čim radim ovakve filmove. Meni je jasno da ljudi reagiraju na razne načine ali ne razumem da ne vide, rekao bih u svim sredinama na ex Ju području, kako politička elita i neki njezini politički sateliti iz vrlo sebičnih razloga manipuliraju ljudima koji su prošli rat, manipuliraju žrtvama rata, manipuliraju borcima koji su se najčasnije borili za svoju zemlju. Manipulacija mora da stane, da ljudi shvate da ih zloupotrebljavaju oni koji se ne vode načelom istine i pravde. Ovaj film nazvao sam „Lora: Svjedočanstva“ zato što se, ne samo - ali prije svega, bavi žrtvama. Radio sam ga da gledatelj shvati te žrtve, da se emocionalno veže uz činjenicu da su one patile.

Navodno, trojica kompozitora odbila su da rade muziku za vaš film a prikazivanje na HRT-u- ne dolazi u obzir!?

- Čujte, ljudi se boje ulaziti u teme koje im mogu, na neki način, život ucniti kompliciranim. Najcešća formulacija koju čovjek čuje je: šta to meni treba? Komocija, ljudi misle da nije neophodno to raditi pa onda to ostavljaju bedacima kao što sam ja. Katarza ovisi od toga da li će neka nacionalna televizija, prije svega HRT kao javna televizija, prikazati taj film kako bi dosegao dovoljan broj gledatelja, ali i da li će balkanski političari postići konsenzus da se rat koji je pet godina tutnjao zapravo jednom i mentalno završi. Da se podvuče crta i krene dalje. Mediji i dalje često čitaju iz očiju politike- zato nije dovoljan medijski plan. Znači da se kaže: OK, sada ćemo određeni broj najtežih zločina procesuirati, te ljude, a nakon toga bavimo se nekim budućim životom.