Nema toga čemu se čovek ne može smejati

Dokument ludosti - nastao u doba kada se političko ludilo Balkana moralo dodatno još parodirati, kako se smanjivao broj preživelih koji mu se mogu smejati u lice - urnebesni podlistak "Feral Tromblon" čuvenog splitskog nedeljnika, proslavio se drskim ismevanjem preovlađujućeg oduševljenja ratovima, u slici i reči, poezijom i prozom, esejima, citatima - u svakoj formi zgodnoj za satiru. Jedan od zaslužnih za taj gorak i otrežnjujući smeh, Predrag Lucić bio je gost Beograda prošlog vikenda, da bi u ambijentu "sna letnje noći" u bašti Centra za kulturnu dekontaminaciju, čitao svoje pesme iz pozamašne zbirke "Haiku, haiku, jebem ti maiku" (Kultura & Rasvjeta, Split 2003) - velike Feralove pesmarice, uistinu političkog pregleda probranih ex-Yu bizarnosti, rimovanih na obešenjački, dalmatinski način.

U vrtu Paviljona "Veljković", Splićanin se neumorno poigravao s’ poznatim stihovima, stilovima, dijalektima i narečjima bivše zemlje, zbrisane projektom ljudi bez imalo duha - kao kakav trubadur kome je dozvoljeno da peva ono što je inače zabranjeno reći. Na meti su se našli svi "narodi i narodnosti", svaka vruća politička tema sa "ozbiljnih" Feralovih strana - ma, svi koji su to zaslužili svojim sumanutim programima nacionalnog preporoda. "Ne tvrdim da svatko mora pisat novinarske članke o onom šta se događa, ima ljudi iz kojih to prosto ne izlazi, ljudi koji su možda suviše zatrovani stvarnošću. Ma, i ja sam, ali pokušavam o njoj razmišljati, artikulirat misli, pisati - to mi je kao neki protuotrov. I ta politička satira - novinska zajebancija - dobro dođe za podizanje raspoloženja samom sebi. Postoji ono kontra mišljenje da se ne možete baš svemu smijat, ali ovdje se ne radi o ismejavanju. Ima različitih osmjeha, recimo onaj hijenski osmjeh, kad sve okolo ide k vragu a taj nosi svoj lik i djelo nedodirnuto stvarnošću. A ima i smjeha koji dolazi iz života, i tad nema toga čemu se čovjek ne može smijati. I ovaj masovni užas u kom smo proveli posljednjih petnaestak godina, i to je bio nekakav život. Nažalost, svakoj se generaciji ovdje to dogodi bar jedanput", kaže Predrag Lucić u razgovoru za Danas.

Iako je najčešće pisana u poslednjem trenutku pred zatvaranje novog izdanja Feral Tribjuna, Lucićevoj oštroj političkoj analizi u stihu ne manjkaju kvaliteti žanra uz čiju će pomoć i nadživeti svoje doba. "Haiku, haiku..." je objavljena u okviru, takođe izvanredne, Biblioteke Feral Tribjuna - svojevrsne zbirke najvažnijih naslova pokrenute, prema Lucićevim rečima, u vreme kada je u Hrvatskoj bilo malo dobrih knjiga za čitanje. "Nepravedno bi bilo reći da smo bili sami, ali je bilo jako malo izdavačkih kuća spremnih za takav rizik - da objavljuju naslove na koje tada ni političari ni pučanstvo nisu rado gledali", ističe Lucić. "Prva knjiga koju smo objavili bila je ‘Lauta i ožiljci’ Danila Kiša, pisca koji je imao puno čitalaca u Hrvatskoj. Svojevremeno su mu sabrana djela izašla baš u Zagrebu, i najprirodnije bi bilo da postoji izdavač u Hrvatskoj koji će objaviti djelo iz Kišove zaostavštine. ‘Lauta’ je bila inicijalna knjiga, i onda je krenulo sa ‘Bilježnicom Robija K.’ (još jedna redovna Feralova rubrika, prim. aut) Viktora Ivančića, izborom od 101 najboljeg primjerka ove najstarije kolumne u Hrvatskoj, pa redom na desetine naslova. Izdanja su naišla na dobro tlo, i to u vrijeme prevođenja sa nepoznatog srpskog na još nepoznatiji hrvatski jezik - mi smo objavljivali djela južnoslavenskih pisaca onako kako su pisana, a izdanja su stizala i do ljudi u Bosni i Srbiji. Nedavno je u Beogradu štampana knjiga Slavenke Drakulić, o najviđenijim ljudima u Ševeningenu, koju je Feral premijerno objavio, a poslednje izdanje Feralove Biblioteke su ‘Pjesme’ Pola Polanskog, jednog neobičnog Amerikanca koji već godinama živi na Kosovu, i beleži scene iz života kosovskih Roma."

U hrvatskom izdavaštvu situacija se ubrzano menja, navodi Lucić. "Došli su ovi sa puno love što kupuju čitave kataloge odjednom. Čujem da sad ljudi sa puno novca objavljuju sabrana djela Miljenka Smoje, čovjeka kojega je ista kuća jednom kao psa protjerala van. Ekonomsku tranziciju prati tranzicija morala. A za Feralovu Biblioteku je i jedan ugovor o autorskim pravima skup, no pokušat ćemo preživjeti. Dok imamo svoje čitaoce ne bi bilo fer odustajati."

Jedan od Feralovih osnivača i urednika, Predrag Lucić potvrđuje da je tranzicija u Hrvatskoj brže odmakla nego u Srbiji jer se ranije krenulo, ali da je model isti za sve - teško će opstati mali a finansijski nezavisni, jer tržište teži ukrupnjavanju. U Hrvatskoj su mediji već podeljeni između dva velika igrača, navodi Lucić. "Feral je nedavno morao odustat od luksuznog papira. Pa i na taj magazinski smo prešli kad smo htjeli dokazat da se foto montaže mogu odlično napravit i u koloru, mada nam je i oglasno tržište bilo jak motiv. Ali i taj je sport u Hrvatskoj podjeljen među dobro poznatim igračima za koje Feral nikad nije bio dovoljno podoban. Kad radiš nešto šta se stvarno tiče nekih ljudi u zemlji i regionu, boriš se za vrijednosti koje nisu izrazive u nulama, drugi zaposednu tržište. Sem toga, mnogima je stavljeno do znanja da će izgubiti posao ukoliko ga oglase u Feralu. I baš se prošle godine, kad smo slavili deset godina postojanja, Feral našao u vrlo gadnoj financijskoj situaciji. Tlače nas sudske presude još iz Tuđmanovog doba, jer Račanova vlada nije učinila ništa da dekriminalizuje slobodno pisanje. Stigla nam stara kazna od 200 tisuća kuna, blokiran nam račun, pali smo u očajanje, za nešto šta smo 90-tih pisali za jednog Tuđmanovog vodonošu. Pa, to bi bilo kao da je neko 1955. u Beogradu plaćao kaznu za nešto šta je pisao protiv Kralja. Na kraju su nas izvukli čitatelji, pokrenuli su akciju i prikupili novac za globu." Gorko podećanje na dane kada je list pokrenut sa četrnaest hiljada pozajmljenih maraka. No, svetlija strana slike govori da je za deceniju postojanja - od nasilne privatizacije Slobodne Dalmacije, u kom je Studio "Viva Ludež" (Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović) izdavao podlistak "Feral Tribune", nakon čega je Feral pokrenut kao nezavistan nedeljnik do danas - Feral Tribune stekao nekoliko najprestižnijih svetskih nagrada. Najpre, 1996. godine u Strazburu proglašen je za jedan od četiri svetska medija koji su se najupornije suprotstavljali rasizmu i međunacionalnoj netrpeljivosti. Iste godine Feralu je u Londonu uručena nagrada za slobodu štampe koju dodeljuje International Press Directory. Naredne godine osvaja Zlatno pero slobode u Amsterdamu, zajedno sa beogradskom Našom Borbom. Pa Međunarodna nagrada za slobodu štampe u Njujorku, nagrada "Ulof Palme" u Stokholmu, sve do italijanske nagrade za najbolji političko-satirični nedeljnik na svetu.

U vreme tranzicije totalitarnih društava drugačije su vrednosti na ceni, a najtraženija usluga postaje pranje savesti i biografija, za šta su mediji posebno zgodni. "I u Hrvatskoj vole zaboravit kao i u Srbiji, na snazi je selektivno sjećanje. Vrlo će rado nabijat na nos zločine koje su počinili Srbi, al se domaći zločinci zaboravljaju. Ista je i priča o Haškom tribunalu i u Hrvatskoj i u Srbiji - u Beogradu kažu da je osnovan kako bi amnestirao zločine Hrvata, u Zagrebu su uvjereni da se tamo amnestiraju Srbi", konstatuje Lucić. Čitajući jednu od udarnih Feralovih rubrika za smejanje uz tihu jezu od silne surovosti stvarnog života, "Greatest shits" - probrane citate iz tamošnje štampe - sve sličnosti Srbije i Hrvatske dolaze do izražaja. "Hrvati i Srbi imaju puno različitih stvari, ali jednu zajedničku - glupost, koja dolazi sa istog mjesta, iz iste prostačke i totalitarne matrice. I zato nemam sumnje da odgovornost za ono šta se tu dješavalo, više nego političari, nose te takozvane kulturne elite", ističe sagovornik Danasa. "Kulturne elite u zemljama bivše Jugoslavije nisu postale elite nekakvim političkim diktatom, već ih je nacionalni mejnstrim izbacio u prvi plan. Na koncu, ne treba političarima pisac koji misli svojom glavom, ko se ne uklapa u nacionalni kod."

Komentarišući mogućnost (zakasnele) lustracije. Predrag Lucić ukazuje na nedavni slučaj postavljanja i uklanjanja spomen-ploče Milu Budaku, nakon kog se u hrvatske medije vratila priča o lustraciji - "s tim što se u Hrvatskoj govori o lustraciji vezanoj za Drugi svjetski rat, kao da ovih 15 godina nismo imali dovoljno problema sa živim, aktivnim i vrlo opasnim tipovima, spremnim da participiraju u stvaranju javnog mnjenja u okviru kog će neki soldat bez mnogo dileme poć i pobit ljude. Oni koji su do 3. siječnja 2000. godine bili glavne batine režima, uglavnom su ‘stradali’ tako šta su ostali na visokim platama. Nije u našim društvima, ni u Hrvatskoj ni u Srbiji, stvorena svijest da postoji medijski zločin za koji počinioci moraju odgovarat. Nisam nešto osvetoljubiv, ali strašno je da su uvek isti na istim pozicijama nedodirljivih, oni vrlo elegantno prođu tranziciju od novinara-zločinca do službenika privatnog medija."

Strip, pa politika

Pratim štampu iz Srbije, ima već dve-tri godine kako izdanja redovno stižu u Hrvatsku, ali moram priznati da su to prije svega Stripoteka i Zabavnik. No, pratim "Vreme", čak i NIN odnedavno, otkako je u Srbiji opet postalo zanimljivo, da vidim kako tamo dišu, je l’ se šta izmjenilo od ‘91. do danas. Pratim vesti na sajtu B92, ima i gomila TV kanala koji se vide u Hrvatskoj, ali televizija prosto nije moja kutija, inače je retko gledam.