Jasno označavanje hrane proizvedene bez hemijskih preparata jedna je od obaveza države koja se kod nas još ne sprovodi dosledno. To, naravno, otvara prostor za pojavu raznih „eko”, „bio” i „zelenih” prideva u nazivima namirnica pri čemu se, u većini slučajeva, radi tek o nešto kvalitetnijem proizvodu.
Ministarstvo poljoprivrede krajem prošle godine ovlastilo je samo dve organizacije u zemlji koje mogu da kontrolišu organsku proizvodnju i predlože ih za dobijanje posebnog sertifikata. Jedna od njih je „Organika” iz Subotice budući da ovde preko udruženja „Teras” još od 1990. godine postoji organizovano bavljenje organskom poljoprivredom, ali i kontrolom takvih namirnica. Međutim, i pored ovlašćenja države da proceni koji proizvod ima osobine organski proizvedenog, dakle bez primesa bilo kakve hemije, u našoj zemlji još ni jedan proizvod za sada nema taj sertifikat. Ne zbog toga što ne zaslužuju, naprotiv, Srbija je i izvoznik u oblasti organske poljoprivrede, već zbog promena u pravnoj regulativi. Naime, po Zakonu o organskoj poljoprivredi iz 2002. godine država daje sertifikat na sugestiju ovlašćenih institucija, što je u svetu prevaziđena praksa.
– Država sporo reaguje, a ovde se radi o namirnicama i proizvodima koje treba u kratkom roku pregledati i sertifikovati. Zbog toga su zemlje Evropske unije za to ovlastile pojedine institucije – kaže Nenad Novaković, direktor „Organike”. Upravo je u toku promena normi koje se odnose na tu oblast, i dobijanjem ovlašćenja logo „Organike” pojavljivaće se na plodovima ubranih sa oko četiri hiljade hektara, koliko u Srbiji organskom poljoprivredom obrađuje stotinak ratara. Svojevrsni je paradoks da se logo „Organike” pojavljuje u inostranstvu. Sa njihovim „pečatom” koji potvrđuje da je reč o namirnici proizvedenoj bez upliva bilo čega veštačkog u svetu se plasira „Nekstov” biosok kojeg još nema na našem tržištu, zatim višnja, tikva golica, začinska mlevena crvena paprika. Osim na tržište Evropske unije, ovi proizvodi izvoze se u Japan i SAD.
Doduše, uz znak „Organike” prati ih i znak nemačke sertifikacione kuće BCS „Eko garanti”. – Uz pomoć te institucije mi smo i ovladali tehnikom rigoroznog praćenja i kontrole proizvoda organske poljoprivrede i oni su naš partner kada je reč o izvozu. Prihvataju naš sertifikat i dodaju svoj, čime su našim proizvodima organske poljoprivrede otvorena tržišta čitavog sveta – kaže Novaković.
Ono u čemu još zaostajemo za normama EU jeste veličina površina koje nisu hemijski tretirane. Dok Evropa propisuje da tri do pet odsto od ukupnih oranica bude pod organskom poljoprivredom, što u slučaju naše zemlje znači najmanje 120.000 hektara, mi trenutno obrađujemo trideset puta manje. Međutim, budući da ova grana poljoprivrede kod nas do sada nije imala nikakve beneficije niti podršku, i to se može smatrati uspehom. Novaković ističe da su prvi put od ove godine u Ministarstvu poljoprivrede spremljene subvencije, čija visina još nije poznata za ratare posvećene organskoj poljoprivredi. U stvari, njima je podrška najpotrebnija u nečemu što bi se moglo nazvati ratarski „tranzicioni” period, kada se, u zavisnosti od vrste kulture koja se seje, mora čekati dve ili više godina da bi se zemljište očistilo od hemikalija. Inače, kod nas, upravo zbog toga što još do kraja nije regulisan status organskih namirnica, ratari moraju da se pridržavaju strogih kriterijuma u proizvodnji, ali svoje proizvode prodaju kao konvencionalne.
U inostranstvu, situacija je drugačija. Organska poljoprivreda na svetskoj pijaci zarađuje od 30 do 150 odsto više, a, recimo, u Italiji je 2002. godine pšenica iz organske poljoprivrede bila skuplja i 330 odsto. Zato se naši proizvođači i odlučuju za izvoz, te je, na primer, proizvođač višanja iz Velike Plane stranom partneru ovogodišnji rod prodao za 40 odsto skuplje, a smrznut krajnji proizvod biće skuplji i za 50 odsto.
– Jedan od problema sa kojima se srećemo jeste i što država za sada ne zna ko su proizvođači u oblasti organske poljoprivrede, niti koje strane organizacije na ovom terenu daju sertifikate za ove namirnice. Tako država uopšte nema uvida u to za koga i pod kojim uslovima oni ovde otkupljuju rod, niti plaćaju bilo kakve dažbine – kaže Novaković. Dodaje i onaj, možda manje bitan, detalj da osim pravne i finansijske nepotpune regulative mi još ni jezički nismo odlučili kako ćemo zvati ove proizvode, da li ekološki, biološki, ili se prikloniti anglosaksonskoj terminologiji o organskim proizvodima.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare