Nema promene granica

Poznati britanski pisac je svojevremeno rekao kako su Engleska i Amerika dve zemlje razdvojene istim jezikom. Hrvatska i doskorašnja Jugoslavija i sadašnja Srbija i Crna Gora koriste vrlo slične jezike ali su u nedavnoj prošlosti bile razdvojene brojnim sukobima i sporovima. Izgleda da se u tom pogledu u poslednje vreme dosta toga menja. Kakva je Vaša ocena?

- Najprije moram reći kako su vanjskopolitički prioriteti Hrvatske, i nakon promjene vlasti u studenom 2003. ostali isti, a to su dobrosusjedski odnosi, jačanje regionalne suradnje i nastavak procesa približavanja euroatlantskim integracijama. Hrvatska i Srbija i Crna Gora dobro surađuju i sva otvorena pitanja moramo rješiti na obostranu korist, pri čemu moram naglasiti da je jedno od prioriteta pitanje nestalih osoba. Jednako tako, što se tiče pitanja prelaska granice, vjerujem kako bi trebalo omogućiti što liberalniji pogranični režim, pogotovo vlasnicima i korisnicima zemlje uz granicu, a pitanje određivanja same granice trebaju rješavati stručne skupine. Ne smijemo dakako zaboraviti ni pitanje zaštite nacionalnih manjina, pogotovo stoga što obje naše zemlje teže ulasku u Europsku uniju, a manjine su u Europi faktor spajanja, a ne razdvajanja. Također trebamo rješiti problem povratka izbjeglih te povrata imovine.

Hrvatska je također sasvim određena i prema drugoj našoj susjednoj zemlji - Bosni i Hercegovini. BIH je neovisna i suverena država, a Hrvati u BIH su jedan od tri konstitutivna naroda. Iste poruke mi želimo čuti i iz političkog vodstva Srbije i Crne Gore. Isto tako, uvjeren sam kako poruke o nekakvoj granici Virovitica-Karlovac-Karlobag, nisu izraz težnje većine građana u SCG, već spadaju u predizbornu retoriku i folklor. Uvjeren sam da građani SCG žele demokratsku i proeuropsku državu, u kojoj nema poziva za promjenom granica i posizanja za tuđim teritorijima.

Mi prošlost ne možemo promijeniti niti popraviti, ali moramo i možemo činiti sve da naša budućnost bude bolja. Jedan od načina je i individualizacija krivnje pri čemu moramo biti svjesni da nam Haški sud pomaže da za zločine budu odgovorni konkretni ljudi, a ne cijeli narod.

Kako se unutrašnje političke prilike i međustranačke borbe u našim državama odražavaju na tempo normalizacije i saradnje? Da li političari uopšte uzimaju u obzir reakciju "na drugoj strani" ili imaju u vidu samo političke poene koje mogu ubrati (ili misle da je tako) u sopstvenom biračkom telu?

- Nažalost i ovih smo dana svjedoci nekih poruka o mijenjanju granice, koje su u današnje vrijeme potpuno neprihvatljive. Vjerujem da se one koriste uglavnom za unutarpolitičke sukobe i obračune, odnosno u predizborne svrhe, ali jednako tako, smatram kako bi takve poruke morale biti stvar prošlosti. Danas se Europa ujedinjuje i to na temelju interesa, a ne na temelju sile jačega, i Hrvatska, a i Srbija i Crna Gora žele postati dijelom te ujedinjene Europi. Također, u današnjem globaliziranom svijetu, više ne mogu postojati poruke koje će biti upućene samo domaćoj javnosti, odnosno samo stranoj. Informacije su dostupne svima. Osim toga, svaki političar koji želi biti vjerodostojan, i prema vlastitim biračima i prema međunarodnoj zajednici, mora upućivati jednake poruke, a to su poštivanje međunarodnog poretka, poštivanje ljudskih prava i razvoj demokracije. Poziv za promjenom granica, sasvim sigurno to nije.

Nije li primer pomirenja i saradnje Francuske i Nemačke, dva vekovna neprijatelja, koji su, zahvaljujući vizionarstvu svojih lidera, postali nukleusom i kičmom evropske integracije, inspitrativan? Može li hrvatsko-srpska saradnja odigrati tu ulogu u našem regionu?

- Francuska i Njemačka nam sasvim sigurno mogu biti dobrim primjerom, jer one su u posljednjih sto godina tri puta ratovale i svaki puta na suprotnim stranama. Nakon ratova su ostajale milijunske žrtve, a danas one prednjače u europskom ujedinjavanju. U svakom slučaju, mi sami trebamo pronaći model dobrosusjedske suradnje, a kako sam rekao, Njemačka i Francuska mogu nam biti dobar primjer.

I pored nekih uspešno rešenih međusobnih problema, broj bilateralnih sporazuma je još uvek vrlo skroman, naročito kad se uporedi s drugim regionima u Evropi (npr. u Skandinaviji) i u pogledu sklopljenih sporazuma, a posebno ratifikovanih. Koje oblasti međusobnog sporazumevanja vidite kao prioritetne?

- Gospodarstvo vidim kao jedno od područja na kojemu možemo pojačati suradnju s obzirom na kompatibilnost naših dviju privreda. Naravno, trebamo poraditi i na povratku imovine, kako hrvatskih tvrtki u SCG tako i obratno, kao i na kompleksu međusobnih ugovora i sporazuma vezanih za promet, posebno zračni i riječni.

Sporazum o Prevlaci, makar i privremen, izgleda kao primer kooperativne i kreativne diplomatije i spremnosti obeju strana na neophodne ustupke, a posebno zbog toga što je postignut bez direktnog posredovanja međunarodne zajednice? Možemo li, ohrabreni ovim uspehom, krenuti u zajedničko rešavanje preostalog graničnog problema na Dunavu?

- Vjerujem da ovaj model rješenja problema na Prevlaci može biti polazna točka za rješenje granice na Dunavu. Više sam puta rekao kako je Badinterova komisija 1991. utvrdila da su kopnene granice tadašnjih republika i granice novostvorenih država. S obzirom na to da tada republike nisu imale utvrđene granice na moru, dogovoreno je da se one naknadno, u dogovoru i na temelju međunarodnih konvencija utvrde. Što se tiče granice na Dunavu, nju trebamo prepustiti zajedničkim stručnim timovima, ali istodobno moramo uložiti napor u vezi s liberalizacijom kretanja i upoće života uz granicu.

Jedan od najozbiljnijih problema koji su nam zajednički, jeste pošteno suočavanje sa nedavnom nesrećnom prošlošću i puna i neuslovljena saradnja sa Haškim tribunalom. Šta bi trebalo učiniti da zajedničkim i istim aršinom, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, otvoreno, u dobrom duhu i bez politikanstva ubrzamo taj proces? Kako gledate na predlog Igmanske inicijative da se na jednom trojnom samitu trojica šefova država tzv. Dejtonskog trougla zajednički i određeno izjasne o tome problemu?

- Sve države trebaju nastaviti, odnosno poboljšati suradnju s Haškim sudom, bez fige u džepu jer Haški sud nam pomaže u individualizaciji krivnje. Hrvatska je prepoznata kao država koja ispunjava svoje preuzete međunarodne obveze, što je bilo jedan od ključnih uvjeta za dobivanje kandidature za članstvo u EU. Ja sam podržao prijedlog Igmanske inicijative jer vjerujem da se zajednički problemi mogu riješiti jedino zajedničkim naporima i djelovanjem, pri čemu važnu ulogu imaju i nevladine udruge. Podsjetio bih vas također, da smo predsjednik Marović, predsjedavajući Predsjedništva BIH Tihić i ja, u Mamaji u Rumunjskoj donijeli i zajedničku izjavu u kojoj smo upravo naglasili kako se zalažemo za brži povratak izbjeglih, poštivanje manjinskih prava, individualizaciju krivnje, daljnje proširenje Europske unije jer svoju budućnost vidimo upravo u njoj.

Šta bi se na drugim područjima moglo učiniti? Udžbenici istorije su nam puni sopstvenih (često falsifikovanih) prikaza onoga što se desilo, sa naglaskom da su "oni drugi" uglavnom krivi. Koliko mediji doprinose takvim gledanjima? Čini se da su nevladine organizacije i intelektualci od integriteta jedini spremni da govore pre svega o odgovornosti sopstvenih lidera i onih koji su ih svesrdno podržavali. Ne čini li vam se da agresivni nacionalizam koji nas je dovde i doveo i dalje ima jaka uporišta u našim zemljama?

I mediji snose jedan dio krivnje za događaje iz nedavne prošlosti, i upravo bi oni trebali biti jedan od stupova jačanja demokracije, što znači da bi, odbacujući svaki senzacionalizam, odnosno bilo koji "izam", trebali prednjačiti u demokratizaciji. Naravno, i mediji su ogledalo svojih društava, no smatram da bi oni, držeći se pravila i etike svoje profesije, trebali pridonijeti demokraciji. Jedna od mogućnosti je i otvaranje više medijskog prostora upravo nevladinim organizacijama, koje su, čini se često usamljene ili bolje rečeno proskribirane radi toga što govore i o tamnim stranama naše prošlosti pa i sadašnjosti. Zato se događa da djelatnici u takvim organizacijama nisu dobrodošli, jer potresaju i remete neke općeprihvaćene "istine" i tjeraju javnost i političare da priznaju greške i zablude i da se u konačnici mijenjaju. Što se agresivnog nacionalizma tiče, on, makar u Hrvatskoj ima sve manje pristalica. Ljudima je sve važniji gospodarski aspekt, prosperitet njihovih obitelji. A od nacionalizma se ne živi, od njega se ne može prehraniti obitelj. Ima dakako onih kojima je nacija - profesija, ali je takvih sve manje jer jednostavno ne mogu više pronaći plodno tlo za svoje namjere.

Šta se može i mora učiniti na ubrzanju procesa povratka raseljenih i prognanih? Koliko su u pitanju objektivne teškoće, a koliko to zavisi od političke spremnosti da se problemi rešavaju? Kako ocenjujete današnji položaj Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori?

- Od početka svojega mandata zalažem se za ubrzavanje procesa povratka prognanih i izbjeglih jer smatram da time Hrvatska pokazuje svoju demokratsku zrelost. Međutim, nije dovoljno nekome izgraditi kuću, mi moramo ljudima omogućiti povratak u sigurnosti, ali i radna mjesta kako bi mogao prehraniti svoju obitelj. Hrvatska na svom putu ka Europi poduzima, među ostalim, i gospodarske reforme kako bi dostigla standarde ostalih europskih država. Pri tome mi želimo privući strani kapital i tehnologiju kako bi smo mogli iskoristiti svoje potencijale, a posebnu pažnju posvećujemo područjima koja su bila pogođena ratom. Želimo pokrenuti proizvodnju, kako bi povratnici mogli započeti novi život. Što se tiče zaštite manjina, pa tako i Srba, Hrvatska je donijela Ustavni zakon o zaštiti manjina kojim su manjinama zajamčena sva prava. A što se tiče položaja hrvatske manjine u SCG, očekujemo i radimo na donošenju međusobnog sporazuma o zaštiti manjina. Naravno, poznati su nam incidenti koji se događaju pripadnicima manjina ili koji su usmjereni protiv njihovih simbola, ali vjerujemo kako će odgovorni pronaći načina da se oni eliminiraju.

Prvi put u istoriji ovog regiona ne samo sve države i vlade, već i njihovi narodi, imaju istovetan strateški cilj i zajedničku dugoročnu politiku - da se pridruže velikoj porodici ujedinjenih naroda Evrope. Koliko je jaka svest da to nije samo stvar pojedinačnog ispunjavanja poznatih uslova već da je bitan element tog procesa međusobna saradnja?

- Hrvatska je rekla kako dobivanjem kandidature za članstvo u EU ne želi pobjeći iz regije nego upravo suprotno, želi ostalima u regiji pokazati kako je važno poštovati sve preuzete obveze jer jedino tako možemo postati dio demokratske europske obitelji država. Pri tom je suradnja sa susjedima ključna, jer mi u Europu ne ulazimo kao otok, već kao zemlja koja želi surađivati sa svojim susjedima i kojoj je stalo da se i u susjedstvu što prije ostvare europski standardi.