Nije nikakva tajna da zrela demokratska javnost očekuje od stranaka koliko-toliko demokratske provenijencije da naprave neku vrstu postizbornog dogovora i tako zaustave zahuktali restauratorski talas koji preti da razori krhke tekovine oktobarskog prevrata 2000. godine. Pritom je svima jasno da taj unutardemokratski dogovor nije nimalo lak. Stranke koje čine ovaj blok uglavnom su i nastajale posle raskola među nekada politički bliskim pojedincima i grupama, a vlastitu afirmaciju su gradile na difamiranju sebi programski sličnih stranaka.
Na poslednjim izborima ove stranke dobile su potvrdu onoga što se moglo znati i pre izbora - da nijedna od njih ne može sama da pridobije dovoljan broj birača da bi samostalno vladala. Jedini logičan zaključak iz ove situacije bio bi da se, u višem interesu, moraju potiskivati sitni animoziteti i graditi odgovorno demokratsko partnerstvo. Ovih dana emituje se mnoštvo polujasnih izjava i nagoveštava ko bi s kim i pod kojim uslovima bio voljan da upravlja Srbijom.
Svi su dovoljno oprezni i klone se, bar javno, bilo kakve prisnosti s radikalima, ali ne prestaju ni sa međusobnim opanjkavanjima. Svakako je posebno zanimljiv i delikatan odnos između DSS i DS. Prvi veliki raskol u demokratskoj opoziciji u vreme Miloševića desio se između ove dve struje. Pokazalo se da je za obaranje Miloševića, ipak, bio neophodan njihov savez, da bi raspad vladajućeg DOS opet počeo razlazom ove dve partije. Sada, posle decembarskog trijumfa radikala, opstanak demokratije u Srbiji još jednom zavisi - između ostalog - i od odnosa između dve demokratske partije.
Njihove pozicije malo levo i malo više desno od centra su, uglavnom, svima poznate. Sasvim izoštreno kazano, DSS treba da prelomi je li joj ovakva pozicija DS ipak bliža od ultradesničarske pozicije radikala koji ih, inače, javno pozivaju u koaliciju.
Zvaničnog odgovora DSS još nema, ali je indikativan izbor utiska meseca visokog funkcionera ove stranke Zorana Šamija u kultnoj TV emisiji Olje Bećković. Birajući između, nazovimo to tako, gafa odlazećeg premijera Zorana Živkovića, kad su uvređeni novinari prekinuli razgovor sa njim, i skandalozne izjave Tomislava Nikolića da mu nije žao ubistva novinara Slavka Ćuruvije, gospodin Šami se opredelio - za premijera. Bolje reči protiv njega. Naravno, jasno je da se u oba slučaja radi o negativnim utiscima, ali je za g. Šamija "negativnije" to što je premijer demokrata, posle jednog provokativnog pitanja, nazvao jednog novinara marginalcem, nego što se prvi radikal van Ševeningena praktično saglasio sa jednim od najmonstruoznijih zločina Miloševićevog režima.
Doista zanimljivo rangiranje utisaka! Pa još u vreme kad se prelama ko će s kim i protiv koga.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 1
Pogledaj komentare