Smrt živi u Bagdadu

Vladini službenici nas prate na svakom koraku, pogotovo izvan hotelske zgrade. Budući da izbora niti nemamo, prihvaćamo takva “pravila igre” pa, kao u nogometu, igramo na neriješeno - sigurni da će podjelom bodova na kraju svi biti zadovoljni.

U protivnom, mala greška ili previše insistiranja na inače očiglednim i naizgled banalnim stvarima, uz previše neugodnih “zašto”, može ih razljutiti i tako kompromitirati sve napore, vrijeme i sredstva koja su uložena u ovu kompliciranu novinarsku operaciju.

Nije se jednom dogodilo da cijeli timovi pa čak i svi novinari iz iste zemlje budu ljubazno zamoljeni da do sutra napuste zemlju - iako su po prvobitnom dogovoru trebali ostati znatno duže - samo zato što su odlučili, zarad bolje priče ili bombastičnog naslova, izvijestiti na način koji ljuti domaćine.

U zemlji u kojoj se notorne istine i javne tajne šaptom izgovaraju i u krugu najbližih prijatelja, teško je neiskusnom i slave gladnom novinaru ostati na sigurnijoj strani izazova, pa takvima često mašemo na pozdrav već nakon nekoliko dana boravka.

Pa, kako i o čemu onda izvještavati sa tako kompliciranog mjesta, a da i vuk bude sit i ovce ostanu na broju?

Evo nas već drugi dan u autobusu koji juri prema Tuweithi, glavnom iračkom centru za nuklearna istraživanja, dakako i meti nebrojenih špekulacija, gdje nas vode službenici Ministarstva vanjskih poslova, samo dan nakon što je Britanski premijer Blair na press-konferenciji mahao satelitskim snimcima tog područja, optužujući Sadama da se ponovo bavi nedozvoljenim rabotama.

Još u autobusu, daleko od Tuweithe, odjednom pretjerano ljubazni domaćini inzistiraju na konačnom zaključku naše posjete i zahtijevaju da “dragi gosti” napokon kažu svjetskoj javnosti istinu; tj. da ovdje nema ničeg spornog, tek ostaci nekadašnjih postrojenja koja se sada koriste u civilne svrhe.

Iznimno mi je drago što sam tek neprimjetni fotograf, od kojeg se samo očekuje da ilustrira ono što će nekome biti jako teško napisati, ne zamarajući se pitanjima gdje prestaje propaganda i počinje stvarnost, i što se nalazi iza brojnih vrata na koja nam je bilo zabranjeno pokucati. Jadni li su inspektori UN-a, ako i njih tretiraju kao novinare, pa nije ni čudo što godinama ne mogu ništa zaključiti, ali to je već neka druga priča.

Generalno je teško, skoro nemoguće, povući tanku crtu između onoga što stvarno jest i što nam domaćini serviraju, istrenirani za pranje mozga u propagandnim centrima režima staljinističkog tipa. Ovdje čovjek ni vlastitim očima više ne može vjerovati.

Također, gotovo je nemoguće odrediti gdje prestaje ono što je, nažalost, neumitna svakodnevica siromašnih i nerazvijenih zemalja, a gdje počinju posljedice katastrofalno rigoroznih sankcija, za koje protivnici takve politike svijeta prema iračkom narodu tvrde da su upravo one sredstva masovnog uništenja i da je, za razliku od bombardiranja, gdje se podrazumijeva određena kolateralna šteta, ovdje cijela nacija ugrožena. To se pitanje samo od sebe nameće prilikom posjete, recimo, onome što je ostalo od nekada elitnih bolnica.

Recimo, dok stojite pored kreveta djevojčice kojoj nema pomoći. Gledam na podu njene crvene cipelice pored kojih kapa krv sa krvlju već natopljenog kreveta, a mladi liječnik mi govori o povećanim postocima smrtnosti među novorođenčadi i djecom, naglašavajući kako jednostavno nemaju mogućnosti, tj. lijekova, da liječe ni jednostavne bolesti, a kamoli silne leukemije i tumore.

Jasno, problem je u nestašici lijekova i medicinske opreme. Stroge sankcije ne dozvoljavaju uvoz medicinskih artikala koji se eventualno mogu koristiti u vojnoj industriji, pa se s liste želja skida sve što je imalo sumnjivo, što dovodi i do apsurdnih situacija. Upućeniji će se sjetiti medijskih prepucavanja poslije alarmantnog članka prema kojem je zabranjen čak i uvoz običnih olovaka za školu jer se, navodno, grafit iz njih može koristiti za “presvlačenje” aviona koje saveznički radari ne mogu registrirati.

Posljedice neselektivnog bombardiranja rezidencijalnih kvartova Bagdada jasno se mogu vidjeti u Almirija skloništu, sada pretvorenom u muzej, što predstavlja vrhunac bizar-turizma i obaveznu odrednicu obilaska svih delegacija i novinara. Na tom su mjestu, s dva smrtonosna projektila, savezničke snage pomogle pri preseljenju na Ahiret oko četiri stotine Iračana, uglavnom starijih, žena i djece.

Upoznajem Abeda, čija je obitelj stradala u bombardiranju, i prosto se ne mogu načuditi njegovoj ravnodušnosti i nezainteresiranosti spram mogućih američkih napada. Na sve buduće krvave scenarije sliježe ramenima kao da su najnormalnija stvar i kao da se tu ništa i ne može učiniti, pa njemu i ostalim smrtnicima samo preostaje da čekaju da po njih dođe neki od šejtanovih jarana koji se vrzmaju okolo. Kao da su mjesto u sjećanjima na bolja vremena posrnulih Iračana prekrila nepregledna polja korova koja se sama od sebe nemaju namjeru povući.

Abed, jedan od ljubaznijih službenika iz Ministarstva informiranja, koji poput sjene prati svaki novinarov pokret i upozorava kada se opasno približimo temama za koje njegovi poslodavci misle da su “nezanimljive”, pravi mi društvo u odlasku na granicu s Iranom gdje će se, po tko zna koji put, održati skromna ceremonija razmjene ostataka žrtava dugogodišnjeg sukoba i onih koji su kao zatvorenici još dugo trunuli po memljivim zatvorima.

Poslije grozne vožnje kroz već uobičajeno ništa, ovog puta prošaranog udaljenim dimnjacima rafinerija nafte, iz kojih izbija fini plamen i tanak crni dim pa izgledaju kao da ih je netko okačio o bolesno plavo nebo, prilazimo granici. To na svoj način dokazuju i skromno naoružani vojnici, zamotani u duge marame i sklupčani pored puta na pustinjskom suncu. Kod jednog se zaustavljamo da priupitamo za pravac. Na to je povukao dim cigarete, i fino nas poslao – u “vražju mater, i nas i onoga k’o nas je doveo”. Nije nam trebalo prevoditi.

Ne inzistirajući na razgovoru, ostavljamo brku da proklinje sudbinu koja ga je tu zaboravila i nastavljamo prema malim zastavama koje se pojavljuju na horizontu. Prvo što se iz daljine zapaža na zabačenom graničnom prijelazu u srcu pustinje, ogromni su portreti Ajatolaha Homeinija s jedne, i Sadama Huseina sa druge strane: dvije namrgođene pojave koje i ovako nacrtane ulijevaju strah u kosti.

Između njih dvojice, kao bezvrijedni pijuni na pustinjskoj ploči, na pijesku, pod užarenim podnevnim suncem se, u jednostavnim drvenim kovčezima, prže istrunula tijela bezimenih heroja besmislenog sukoba koja će, poslije prikladnih govora i ceremonije, biti prenesena na “pravu” stranu. Abedu nekakav čiča kazuje kako ovdje zorom puše vjetar koji, “kad se pravilno sluša”, nosi kuknjavu majki sa obje strane velike rijeke Šat el-Arab, “čiji sinovi odlaze da se nikada ne vrate”.

Abeda sljedećih dana mijenja Jasim, novi radnik Ministarstva i namrgođeni pokvarenjak, razmažen lakom zaradom što mu omogućuje druženje s novinarima velikih američkih TV kuća, koji mi sljedećih dana zagorčava život i odbija dogovarati teme koje imaju bilo kakve veze s politikom i aktualnom problematikom. Možda upravo zbog toga što mu za svaku uslugu ne mogu platiti koliko bi on htio.

No, s druge strane, to je odlična prilika da uradim ono što nisam prije stizao, da prošvrljam po prljavim predgrađima i posjetim borbe pijetlova, konjske trke na nezavršenom hipodromu, ispirače zlata i srebra iz blata Tigrisa, skromne škole u višemilijunskom Sadam Cityu, a na kraju i nadriliječnike koji svojim alternativnim i čudesnim metodama - kada već vladajući režim to nikako ne može - pomažu bolesnima i bogaljima. S jednog od takvih mjesta nosim i ono za što mi rekoše da je slika samog šejtana. Naime, šeik Abu-Abdulah mi je tako pojasnio sliku istaknutu u svojoj ordinaciji gdje, uz čitanje časnog Kurana, liječi i najteže bolesti.

Primiče se vrijeme odlaska. Inzistiranje na dužem ostanku može postati sumnjivo i upropastiti sasvim pristojne šanse da se u Irak vratim čim se nešto ozbiljnije počne događati. Još jedan od kompromisa i posljednja večera uz šarane iz Tigrisa i pivo “ispod stola”, ponovo isti osmjesi na odlasku, gaženje po mramornom Bushu i Saudovi zlatni zubi dok u retrovizoru nestaje tužna metropola Bagdad, umorna od velikih obećanja i prijetnji.