Visoko koordinirana seoba

Omer Karabeg: Naši sagovornici su dva istoričara: u Zagrebu Nikica Barić, saradnik Hrvatskog instituta za povijest, a u Beogradu Bojan Dimitrijević, saradnik Instituta za savremenu istoriju. Gospodine Bariću, vi ste se u svojoj doktorskoj disertaciji o Republici Srpskoj Krajini pored ostalog bavili i odlaskom Srba iz Hrvatske. Kako biste to nazvali - bježanjem pred hrvatskom vojskom ili etničkim čišćenjem?

Nikica Barić: Smatram da je tome doprinijelo više faktora. Prvo, u javnom i političkom životu Srpske krajine, od početka do kraja, vladalo je mišljenje da srpski narod može pristati samo na svoju, srpsku republiku koja će se u konačnici ujediniti sa Srbima u Bosni i sa Srbijom i Crnom Gorom i da je pristanak na integraciju u sklopu Hrvatske, čak i sa određenom autonomijom, neprihvatljiv, jer, kako je vodstvo Krajine smatralo i kako se u javnom životu govorilo, srpski narod ne može opstati u, kako se govorilo, ustaškoj i genocidnoj državi. Drugo, srpsko stanovništvo je tijekom cijelog postojanja Republike Srpske Krajine živjelo u jako teškim uvjetima gospodarske blokade, siromaštva i stalog ratnog okruženja, što je jako demoraliziralo te ljude. Mlađi i obrazovaniji su napuštali to područje i odlazili negdje drugdje osigurati svoju egzistenciju. I konačno, vlasti Republike Srpske Krajine su još od 1993. godine imale planove evakuacije civilnog stanovništva u slučaju napada hrvatske vojske i ti planovi su krajem sedmog mjeseca već do kraja bili provedeni. Evakuisani su civilno stanovništvo, materijalna dobra i dokumentacija. Prvog dana "Oluje", 4. kolovoza , Vrhovni savjet odbrane Srpske Krajine zasjedao je u Kninu i naredio da se zbog napada hrvatskih snaga iz smjera Dinare i Velebita pristupi planskoj evakuaciji srpskog stanovništva sa područja sjeverne Dalmacije i južne Like. Ta evakuacija je provedena prije nego što su tim prostorom ovladale hrvatske snage tako da je ono u potpunosti bilo napušteno kada je tamo došla hrvatska vojska.

 Omer Karabeg: Na osnovu ovoga ja bih rekao da vi ne smatrate da je to bilo etničko čišćenje.

Nikica Barić: Može se tako reći. Prošle godine su obilježene desete godišnjice Srebrenice i "Oluje:. Puno se raspravljalo i povlačile su se neke paralele. Ja smatram da se ta dva događaja ne mogu uspoređivati, iako ne tvrdim da tijekom "Oluje" i nakon nje nije bilo zločina nad preostalim srpskim stanovništvom.

 Omer Karabeg: Gospodine Dimitrijeviću, da li je tokom akcije "Oluja" izvršeno etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj? Bojan Dimitrijević: Sasvim je jasno da je to bila jedna visoko koordinirana seoba. Mislim da je bila koordinirana na najvišem nivou - između predsednika Tuđmana i Miloševića, a njen rezultat je bio faktički očišćen prostor Krajine. A koji su bili tehnički detalji tog događaja, koji je bio nivo zločina i nivo pripremljenosti za evakuaciju - to zaista ostaje, makar što se tiče srpske strane, još da se utvrđuje. Verovatno je svima odgovaralo da odu Srbi koji su do kraja ostali u Republici Srpskoj Krajini. Odgovaralo je i srpskom državnom rukovodstvu, pre svega Slobodanu Miloševiću, odgovaralo je i Franji Tuđmanu. Moja je ključna poenta da je reč o visoko koordiniranoj seobi.

 Omer Karabeg: Kad kažete visoko koordinirana seoba, da li to znači da ste vi pristalica teze da je progon Srba iz Hrvatske bio dio dogovora između Tuđmana i Miloševića o podjeli teritorija? Onog dogovora koji nije dokazan, a o kome se stalno priča.

Bojan Dimitrijević: Imam nekakav osećaj u stomaku, a na to ukazuju i neki fragmentarni dokumenti, da je Milošević koordinisao nivo rata, dozirao ga, menjao ratne ciljeve i da njemu 1995. godine nije više odgovaralo da Republika Srpska Krajina postoji. Problem je bio kako naterati te ljude da napuste taj prostor. To se moglo učiniti jedino odlučnom hrvatskom akcijom i vojnim porazom krajinskih Srba. Podsetio bih vas da je u Srbiji avgusta 1995. čitava ta operacija, ipak, tiho prošla. Državni vrh joj nije dao mnogo medijskog prostora, kao ni hrvatskoj vojnoj akciji u zapadnoj Slavoniji u maju. Čitava stvar je nekako zataškana.

Nikica Barić: Ja se slažem s tim da su hrvatska i srpska strana tijekom cijelog rata pregovarale, da su između njih postojali kontakti, ali ja ne mislim da je Milošević predao Krajinu u ruke Hrvatima. On je jednostavno tada bio pod međunarodnim sankcijama i nije mogao krenuti s vojskom Jugoslavije da pomogne Krajini. On je njima do tada pomagao koliko je mogao. Na osnovu podataka koji su meni bili dostupni, mislim da nije postojao dogovor između Tuđmana i Miloševića. Hrvatska nije računala s tim da će vojska Jugoslavije direktno intervenirati u zapadnom dijelu Krajine koji je bio napadnut u "Oluji", ali se bojala da bi, ako hrvatska vojska ne bude imala uspjeha u prvih nekoliko dana akcije, moglo doći do intervencije vojske Jugoslavije u istočnoj Slavoniji. Ta se mogućnost nije isključivala. Inače, bilo je uvijek kontakata između Zagreba i Beograda, ali ne bih se složio da je taj rat od početka do kraja dogovoren između Tuđmana i Miloševića.

Bojan Dimitrijević: Ja ne verujem u priče o zaveri, ali je činjenica da su neki potezi jasniji ako se dovedu u kontekst te koordinacije. Meni je posebno upadljiva činjenica da je tokom prve polovine 1995. godine resor Državne bezbednosti Srbije učinio sve da atrofira krajinsku državu, da je demontira, da je faktički dovede pred stečaj i da na taj način indirektno doprinese da oružana akcija hrvatske vojske bude što efikasnija. To može izgledati paradoksalno, ali ako analizirate delatnost ljudi iz Državne bezbednosti, preko koje je Milošević ostvarivao svoju vlast i u Srbiji i u Srpskoj Krajini, mnoge stvari koje se tiču demontaže i krajiške vojske i krajiške države postaće vam jasnije.
 Omer Karabeg: Zar nije činjenica da je vojska Republike Srpske Krajine lako pobijeđena, takoreći bez otpora, da su mnogi oficiri i članovi krajinske vlade sa porodicama i pokućstvom napustili Krajinu nekoliko dana prije početka "Oluje" i da su mnogi od njih evakuisani autobusima koji su ranije stigli iz Beograda? Zar sve to ne govori, ne o nekoj zavjeri, ali svakako o koordinaciji?   Nikica Barić: Po svemu što znam, rekao bih da hrvatska vojska i hrvatski državni vrh zbilja nisu znali da će doći do tako organiziranog povlačenja. Oni su smatrali da će doći do egzodusa Srba, to se već krajem sedmog mjeseca razmatralo na onom famoznom brijunskom sastanku, ali mislim da nisu očekivali da će krajinski Srbi provesti evakuaciju, odnosno nisu očekivali tako brz slom Krajine. Otpor je, međutim, brzo slomljen, jer je hrvatska vojska i po broju ljudi i po spremnosti bila puno nadmoćnija. Srbi su bili puno slabiji, ali su prvi dan ipak pružili otpor i na Kordunu i na Baniji. Ponavljam, nije stvar u tome da Milošević više nije htio pomagati Krajinu, on to više nije mogao i zbog međunarodnih sankcija i zbog ukupnog stanja u kojem se tada nalazila Srbija. Ne treba, međutim, zaboraviti da je do samog kraja u vojsci Republike Srpske Krajine bilo između 1000 i 1500 oficira vojske Jugoslavije. Njima se slala i vojna i svaka druga pomoć, koliko se to moglo. Bez te pomoći Republika Srpska Krajina bi se još i prije urušila. Ona nije mogla postojati bez financijske, kadrovske i materijalne pomoći Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije.   Bojan Dimitrijević: Vojna pomoć je išla do zadnjeg momenta, ali strateška odluka da se Krajina ne zadrži čini mi se da je u Miloševićevoj glavi već bila prelomljena.
 Omer Karabeg: Haško tužilaštvo u optužnici protiv generala Ante Gotovine pominje zajednički zločinački poduhvat čiji je cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regiona Krajine. Reklo bi se da je Haškom tužilaštvu bliska ideja o etničkom čišćenju.   Nikica Barić: Ja kao povjesničar moram reći da drukčije razmišljam i drukčije gledam na sve to nego Tužiteljstvo Haškog suda. Povjesničar nije sudac u Hagu. Smatram da se optužnice protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka u mnogim dijelovima mogu pobiti i da nisu utemeljene. Te optužnice uopće ne uzimaju u obzir sve povijesne okolnosti - nastanak Srpske Krajine, njezino postojanje i što je prouzročilo njezin slom, one djeluju po jednom drugom principu. Ne poričem da je tijekom i nakon "Oluje" bilo zločina, nasilja nad preostalim Srbima i uništavanja njihove imovine, ali se ne bih složio sa kvalifikacijom da se radilo o dobro pripremljenom zločinačkom planu.
 Omer Karabeg: Gospodine Dimitrijevuću, kako vi gledate na ocjenu Tužilaštva Haškog tribunala da je riječ o zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regiona Krajine?   Bojan Dimitrijević: To je veoma opasno komentarisati sa srpske strane jer svako racionalno uzdizanje iznad događaja dovodi vas u sitiaciju da budete izloženi kritici. Ono što je sasvim jasno to je da je hrvatska oružana, vojno-policijska operacija ili agresija, kako god je zvali, s vojničke strane bilo vrlo dobro isplanirana, a da je onda taj vojnički element zasenio talas nasilja nad ljudima koji su ostali. Veliki broj ljudi koji su ubijeni posle završetka borbenih operacija uz uništavanje srpske imovine daje mogućnost da se stvari tumače tako.   Nikica Barić: "Oluja" je prije svega akcija Republike Hrvatske s ciljem da se porazi oružana pobuna. Išlo se na to da se oslobode okupirana područja Republike Hrvatske i vrate pod hrvatsku vlast, da se omogući povratak hrvatskih izbjeglica i prognanika, da se, na kraju krajeva, deblokira Bihać koji je bio u srpskoj opsadi tisuću i dvjesto dana. Nakon akcije "Oluja" uvjeti života u Bihaću su se uvelike poboljšali i bilo je moguće da tamo dođe humanitarna pomoć. Dalje, kada su hrvatske snage izbile na to područje, vodstvo bosanskih Srba je konačno pristalo na mir. A međunarodna zajednica nije mogla uspostaviti mir prethodne tri godine. To su neke od realnosti "Oluje". A naravno da je tu bilo i nasilja nad srpskim stanovništvom, to je potpuno nedvojbeno. Sve te stvari, sve te činjenice Tužiteljstvo Haškog suda uopće ne uzima u obzir. To je za njih potpuno irelevantno.