Kad u republičkom parlamentu uskoro počne rasprava o budžetu i kad svako istakne svoje, često preterane, zahteve, ponovo se, po običaju, pokrene i pitanje – da li je neki region, ili grad u povlašćenom položaju u odnosu na ostale delove Srbije. U takvim situacijama mnogi iz unutrašnjost prstom obično upru u – Beograd.
Naime, nezavisno od toga ko je u Srbiji na vlasti, uvek se mogu čuti komentari da je Beograd favorizovan u odnosu na ostale delove zemlje i to kako u ekonomskom, tako i u informativnom, kulturnom, socijalnom ili čak sportskom pogledu. Neki smatraju da je to naročito izraženo u poslednjih pet-šest godina i da je zato kod nas na delu svojevrsna „beogradizacija” Srbije.
Opet, mnogi Beograđani tvrde suprotno – da glavni grad unutar Republike nema status kakav zaslužuje, da svi od Beograda uzimaju, a malo ko mu daje, ali i da se, zbog velikog priliva stanovništva iz unutrašnjosti, u prestonici sve teže može naći posao. Tome treba dodati i česte nesuglasice između gradske vlasti i republičke vlade, ali i zahteve za decentralizaciju i veća ovlašćenja lokalne uprave. Zato se pitanje postoji li zaista „beogradizacija” Srbije, šta se pod tim pojmom podrazumeva i kakav je položaj glavnog grada čini uvek aktuelnim.
– Ne razumem što znači pojam „beogradizacija”. Ukoliko se pod tim podrazumeva da ljudi u Beogradu bolje žive, da se grad razvija i da nam dolazi što više investitora, onda ja jesam za takvu beogradizaciju, jer ono što je dobro za Beograd dobro je i za razvoj ostalih delova Srbije. Inače, mislim da se tim pojmom često manipuliše i da se o položaju Beograda unutar Republike često mogu čuti zlonamerni komentari, naročito od nekih predsednika opština iz unutrašnjosti – kaže Nenad Bogdanović, gradonačelnik Beograda.
Bogdanović takođe smatra da republička vlada često nema dovoljno razumevanja za potrebe prestonice, kao i da je, imajući u vidu njegovu veličinu i značaj, budžet kojim Beograd raspolaže mali. On smatra i da je veliki problem što lokalna samouprava u Srbiji nema dovoljno ovlašćenja i često nailazi na nerazumevanje centralne vlasti, što je jedan od razloga zbog kojeg treba doneti novi ustav. Njime se, kaže Bogdanović, mora rešiti i status glavnog grada unutar Republike.
S druge strane, Radoslav Jović, predsednik opštine Kraljevo, smatra da je veliki problem što naši najuticajniji političari, uglavnom žive „u krugu dvojke”, tako da nemaju dovoljno razumevanja za potrebe ljudi u unutrašnjosti. On kaže da demografska kretanja pokazuju da se unutrašnjost prazni, što znači da ljudi odlaze tamo gde sebi mogu da obezbede bolji život, a to su veliki gradovi – pre svih, Beograd.
– U velikim gradovima lakše se može dobiti posao, najznačajniji investitori prvo tamo stižu, tako da se ovi centri brže razvijaju u odnosu na ostatak zemlje. To dovodi do nepovoljnih demografskih kretanja, pa se unutrašnjost prazni, a Beograd je prenaseljen. Opštine u unutrašnjosti nemaju dovoljno sredstava za svoje potrebe, recimo, Kraljevo sa 130.000 stanovnika ima budžet od samo 12 miliona evra. To je u poređenju s novcem kojim raspolaže glavni grad zanemarljivo – kaže Jović.
Osim ekonomske, ovo pitanje ima i svoju socijalnu, kulturološku, pa i medijsku dimenziju. Tako se pojedini umetnici i sportisti iz unutrašnjosti žale da su u podređenom položaju u odnosu na svoje beogradske kolege i da bi mnogo više postigli u karijeri da žive u prestonici. Oni tvrde da je glavni grad i medijski favorizovan, pa tako, recimo, vesti ponekad počinju informacijom „kako je danas u Beogradu bilo nevreme”, a kada se tako nešto, možda i s gorim posledicama, dogodi u manjem mestu to se ili prećuti, ili jedva spomene.
Neki Beograđani opet kažu da mnogi iz unutrašnjosti, koji kritikuju žitelje glavnog grada, „kopaju rukama i nogama da se domognu Beograda” i da, kada to, najzad, postignu brzo zaborave na svoje poreklo. Beograd je najviše osetio posledice rata i raspada zemlje, ovde se doselio najveći broj prognanika iz ratom zahvaćenih krajeva, a mnogo obrazovanih ljudi odavde je otišao u inostranstvo, tvrde neki „ogorčeni” Beograđani.
Pojedini istoričari, opet, smatraju da Beograd svoj ubrzani razvoj u 20. veku duguje onoj velikoj Jugoslaviji i da je problem nastao kada se ta država po čijoj je „meri” napravljen – raspala. Slične probleme, kažu oni, imaju danas i neki evropski gradovi, koji su u prošlosti bili prestonice velikih država, kojih više nema. Kada se tome dodaju tranzicija i opšta kriza u društvu jasno je da između metropole i njenog okruženja često dolazi do nesporazuma.
– Srbija danas izgleda pomalo „rahitično” – ima veliku glavu i slabašno telo, a ako se ovako nastavi može nam se, uskoro dogoditi da polovina stanovništva živi u glavnom gradu. Smatram da se Beograd, naročito posle 1945, razvijao brže nego što su to njegove potrebe i realne mogućnosti dozvoljavale. To je dovelo do posledica koje i danas osećamo. U Srbiji treba što pre usvojiti strategiju koja će omogućiti da se svi njeni delovi uravnoteženije razvijaju – kaže istoričar Momčilo Pavlović, direktor Instituta za savremenu istoriju.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare