iza suda
pre 20 godina
Ja sam vec skoro 12 godina "napolju" i otprilike toliko dugo razgovaram sa zenom i prijateljima oko toga sta treba da se desi pa da se mi vratimo. Pripadam ovoj drugoj grupi sto je otisla za Severnu Ameriku. Nisam hteo da idem, ali podstanari u Beogradu, dvoje male dece, garantovano tezak period od bar 10 godina (kako sam mislio u to vreme)... su me naterali da poslusam zenu. Zanimljivo, ona je imala (primetite da sam upotrebio perfekat) mnogo vise potrebe da prica o povratku nego ja.
Istina je da kad jednom odes preselis sa sobom i svoje korenje i plutas po svetu kao lokvanj po bari. Deca ti rastu u drugacijem okruzenju od onog u kom si ti rastao, a ovog potonjeg i inace vise nema jer se to promenilo vise i brze (a i nasilnije) nego sto si se ti promenio u tudjem svetu (a promenio si se jer se ljudi izlozeni razlicitim uticajima vremenom menjaju). Verovatno ces ziveti negde blizu dece a to ce tesko biti u Srbiji. Pare su tu i dalje bitne, ali ne glavne. Ja ne bih mogao da se vratim na 1000 evra. Stekli smo skupe navike (izmedju ostalog volimo da putujemo), a i deci volimo da priustimo skolovanje i ko zna sta jos. Lepse je provesti letnji odmor u Provansi nego u Prcnju.
Gledajuci svoje prijatelje koji su ostali u Srbiji umeo sam da pomislim kako se zivot grubo nasalio s njima. I dok je to to tesko poreci izvuci odatle zakljucak da su oni manje srecni od tebe je jako pogresno. U stvari, mi smo svi gubitnici, bar oni koji su do 89-90 ziveli dovoljno da postanu svesni okoline. Mozda zato vise gorkih komentara na nekim nasim sajtovima nalazim iz Kanade nego iz Srbije.
Uzdravlje svi i fikusi i ptice selice.
2 Komentari
Sortiraj po: