Iako se još ne vidi kraj suđenju, u procesu protiv Slobodana Miloševića već je mnogo toga dokazano. Pre svega, mislim da mu je dokazana odlučujuća uloga u raspadu SFRJ i započinjanju ratova. Mada to samo po sebi nije predmet optuženja, iz te predigre se jasno vidi kako se Milošević dokopao odlučujućeg uticaja i kontrole nad JNA i njenim vrhovnim komandantom - Predsedništvom. Ovo je važno jer je dalje takođe dokazano da je preko JNA i srpske policije uspeo da ostvari i kontrolu nad paravojnim formacijama, kao i nad Vojskom Republike Srpske, koju je formirao, naoružao i plaćao. Kada se uz to uzme u obzir da je preko tzv. Zajedničke komande 1999. Milošević imao i potpunu kontrolu i nad snagama na Kosovu, njegova odgovornost za zločine koje su počinili JNA, Vojska Republike Srpske, srpska policija i paravojne formacije - očigledna je, kaže ugledni beogradski advokat Srđa Popović.
Karla del Ponte insistira da joj srpsko-crnogorske vlasti dostave dokumentaciju do 1996. godine, posebno zapisnike sa sednica državnih organa. Spekuliše se da je to zbog potrebe da dokaže genocid za koji je Milošević, takođe, optužen.
- U odnosu na optužbu za genocid, mislim da je samo postojanje genocida dokazano i to ne samo dokazima izvedenim na Miloševićevom suđenju, već i presudama i priznanjima drugih optuženih koji se odnose na tzv. "male genocide", tj. progon po etničkoj osnovi. Zbir tih "malih genocida" u svojoj sumi jasno ukazuje na genocid, bez obzira da li su izvršioci genocidnog plana, pojedinačno i u svakom konkretnom slučaju postupali sa genocidnim umišljajem i da li su bili svesni celine plana.
Što se tiče Miloševićeve odgovornosti za genocid, mislim da mu je dosad dokazano bar pomaganje. Naime, iako je iz javnih istupanja političkog vrha bosanskih Srba, naročito Karadžića, vrlo rano bilo jasno kakve namere imaju prema nesrpskom stanovništvu BIH, Milošević im je preko krnjeg Predsedništva i JNA na raspolaganje stavio sva sredstva za izvršenje krivičnih dela i nastavio to da čini i nakon masakra u Srebrenici, uz to još pružajući utočište naredbodavcu toga masakra koji je javno boravio u Srbiji nakon što je optužen za genocid. To su jasne radnje pomaganja. Naravno, da mu pri tom nimalo ne pomaže činjenica da je u međuvremenu i u zemlji optužen za brutalna ubistva političkih protivnika, kao ni psihopatska agresivnost, bezobzirnost prema žrtvama-svedocima i cinizam koji ispoljava u svojoj odbrani ("Ja sam čovek mira").
Kako ocenjujete svedočenja Miloševićevih saradnika, tzv. insajdera, koji su saopštili mnoštvo podatka?
- To su bili najvažniji svedoci i oni su svedočili o faktičkom uticaju i kontroli koju je Milošević imao nad "srpskim snagama", jer ga oni uzročno povezuju sa zločinima koje su te snage počinile. To su, recimo, svedočenja Slobodana Lazarevića, koji govori o delovanju DB-a u sukobima u Hrvatskoj; Zorana Lilića, koji svedoči da je Jovica Stanišić imao kontrolu nad Crvenim beretkama, a da je bio direktno potčinjen Miloševiću; Milana Babića o kontroli srpskog MUP-a nad policijom RSK, o tome da je Martić bio potčinjen Stanišiću; Aleksandra Vasiljevića o tome da je Frenki ispred MUP-a Srbije obučavao dobrovoljce u Krajini, da je DB angažovala Kapetana Dragana za iste svrhe, da su se Martić i Hadžić obraćali direktno Miloševiću za municiju i rezervne delove; Galbrajta o tome Martić, Milanović (zastupnik Srba iz Istočne Slavonije) i Babić nisu donosili nikakve odluke dok se ne konsultuju sa Miloševićem; Osmana Selaka, komandanta banjalučke pozadinske baze JNA, da nijedan srpski i crnogorski oficir nije napustio Banjaluku, kada je navodno naređeno njihovo povlačenje iz Bosne, ili da je Selakova baza kontaktirala sa Beogradom svakodnevno; Budimira Babovića o vežbanju i naoružavanju paramilitaraca u Bubanj Potoku kraj Beograda; bivšeg "Škorpiona" B104 o tome da je Frenki bio baziran u Bajinoj Bašti i odatle komandovao srpskom policijom, vojskom i paramilitarcima koji su delovali u Istočnoj Bosni; Arkanove sekretarice B-129 o tome da je Arkan dobijao naređenja od DB i da je Vojska Jugoslavije opremala i naoružavala Tigrove preko generala Duška Lončara; svedočenje četničkog lidera iz Subotice C-47 o prelaženju u Bosnu kod Skelana kamiona JNA sa vojskom, Crvenim beretkama, paramilitarcima i padobranskom jedinicom iz Niša, ili o tome da se četničkim dobrovoljcima vreme provedeno na ratištu računalo u dvostruki staž za potrebe penzijskog osiguranja; svedočenje B-127 da su JNA i Vojska RS delili isti radarski sistem, da su oficiri Vojske RS imali knjižice Vojske Jugoslavije i primali plate iz Beograda; svedočenje C-1149 da su JNA, policija Srbije i paramilitarci zajedno delovali pri prinudnom iseljavanju, prebijanju i zatvaranju 1.700 civila Hrvata; svedočenje C-013, pripadnika srpske policije u području Vukovara da je oficir srpskog MUP-a bio zadužen za prevoz i distribuciju oružja, koje je JNA slala preko Dunava radi naoružavanja lokalnih Srba u Hrvatskoj.
Zanimljive su i trake, kao ona na kojoj Frenki navodi mesta na kojima su se Crvene beretke borile u Hrvatskoj I Bosni, ili ona na kojoj Šešelj govori o tome kako ga je Jovica Stanišić zadužio da prikuplja dobrovoljce u Slavoniji i kako je DB dostavljala Šešelju oružje za naoružavanje tih ljudi.
A onda je došao dugoočekivani poslednji jugoslovenski premijer Ante Marković.- Najznačajnija su svakako svedočenja Ante Markovića, Milana Kučana i Stjepana Mesića, koji uspešno demontiraju osnovnu odbranu Miloševića da je on tobož "branio teritorijalni integritet Jugoslavije", da su tobož rat započeli Hrvati, i da on nije odgovoran za postupke JNA koja je bila pod kontrolom Predsedništva. Iz njihovih iskaza je jasno da je prvi separatistički ustav donela Srbija, da je Milošević sistematski rušio sve savezne institucije, da je tajno organizovao oružanu pobunu u Hrvatskoj, da je amputirao Sloveniju da bi prvo paralisao, a potom osvojio Predsedništvo, te da je na kraju preko Jovića kontrolisao Predsedništvo, a preko Predsedništva Armiju. Svedočenje Ante Markovića je pri tom posebno značajno, jer je preko njega u dokazni materijal uneta knjiga Borisava Jovića "Poslednji dani SFRJ".
Nema sumnje da je takvo suđenje veliki napor. Očigledne su promene u Miloševićevom ponašanju. Više nije samouveren kao na početku procesa, često menja raspoloženje, sve češće mu popušta pažnja... Samo je jednako ljubazan prema sudiji Meju.
- Mislim da za to ima više razloga, neki su objektivni, neki subjektivni. Objektivno, Milošević u lucidnim trenucima mora i sam uviđati da je teret do sada izvedenih dokaza, ogroman. Dokazano je gotovo sve. Takođe, mislim da mu postaje jasno da je njegova strategija odbrane potpuno promašena. Sitničavi, često i frivolni, taktički udari potpuno su izbledeli pred porazom njegove strategije odbrane. Ta strategija se oslanjala na dva stuba: "a šta su radili drugi" i "a vi ste nas bombardovali". Ne možete neprestano ponavljati ta dva, za proces potpuno irelevantna, stava, a da oni pred morem činjenica i dokaza o njegovoj krivici ne izgube svaki smisao. Strateški je takođe promašena priča o "lažnom sudu" kada se Milošević istovremeno sam poziva na procesna pravila toga suda, moljaka sudiju Meja "za još pet minuta" i poslušno prihvata sva ograničenja postupka i odluke sudije Meja.
Subjektivno, dakle, psihološki, mislim da arogantnog i nasilnog čoveka kakav je Milošević, teško opeterećuje njegova nemoć. Ona se ogleda ne samo u tome što mu svako jutro stavljaju lisice da bi ga doveli u sudnicu, što mora da živi po dnevnom redu Ševeningena, već se još više ogleda u izdaji insajdera koju ne može da kazni, u trijumfu političkih protivnika kao što su Ante Marković i Stjepan Mesić, i u promenama raspoloženja srpske javnosti, nakon otkrića njegove uloge u atentatu na Ibarskoj magistrali i ubistvima Ćuruvije i, naročito, Stambolića. Ako se tome doda činjenica da su Mira Marković i Marko Milošević u bekstvu, da srpska vojska ušestvuje u operacijama NATO snaga, jasno je da se čitav njegov svet, gotovo neshvatljivo, prekonoć potpuno urušio.
Sve su češća priznanja optuženih u Hagu. U kakvom su ona odnosu sa Miloševićevim suđenjem?
- Po mom mišljenju sve učestalija priznanja okrivljenih u drugim suđenjiima pred Tribunalom je, pre svega, posledica proteka vremena. I to na dva načina; prvo, okrivljeni su duže vremena izolovani od indoktrinacije i zaluđujućeg uticaja sredine, koja autistički i generalno poriče postojanje zločina. I drugo, u kontaktu sa ostalim zatvorenicima postaju svesni prave planine dokaza kojima Tužilaštvo raspolaže, tj. postaju svesni i uzaludnosti i iracionalnosti poricanja. Počinju da razmišljaju svojom glavom i o svojoj sudbini. Konačno, sa svakim novim priznanjem dalja priznanja postaju psihološki lakša ("pa, i drugi priznaju").
Pošto se Milošević brani ne samo poricanjem svoje odgovornosti za zločine, nego i poricanjem da su se oni i događali, jasno je da svako novo priznanje potkopava i njegovu odbranu. Zločini koje opisuju svedoci i žrtve bivaju potkrepljeni iskazima samih izvršilaca tih zločina, a u pitanju su vrlo teški i brojni zločini. Primera radi, o masakru u Srebrenici (za koji su, prema Miloševiću, "odgovorni Francuzi" !?) u svojim priznanjima naširoko i potanko govore Momir Nikolić i Dragan Obrenović, izvršioci masakra. Oni govore o planu čitave akcije koja je logistički bila vrlo složena, o organizaciji hvatanja, transportovanja na stratišta, ubijanja, zakopavanja, otkopavanja i ponovnog zakopavanja hiljada žrtava, kao i o ušešću raznih jedinica i mnoštva oficira sa Mladićem na čelu u ovom zločinu.
Milošević poriče postojanje logora, a oni koji priznaju krivicu, dokazuju ne samo da ih je bilo, nego opisuju i strahote u njima.
- Predrag Banović, recimo, u svom priznanju govori o logoru Keraterm i onom što se u tom logoru događalo. Prema Miloševiću, to nisu bili nikakvi logori, već odredišta gde su "civili radi sopstvene bezbednosti sklanjani iz područja ratnih dejstava". Banović, koji priznaje da je u tom logoru ubio pet ljudi i učestvovao u premlaćivanju 22 logoraša, ovako opisuje taj logor: "po dolasku u logor zatočenicima je oduzimana sva lična imovina, a zatim bi ih tukli. Nakon toga bi ih uterali u skladišni prostor gde nisu mogli ni leći ni kretati se. Većina ih je pozivana na ispitivanje gde su redovno dobijali batine. Naročito velike izglede da će biti premlaćeni imali su Muslimani i Hrvati koji su bili istaknute ličnosti u društvu, intelektualci i imućniji ljudi. Premlaćivanja su vršili i "posetioci" koji su dolazili u logor samo da bi bejzbol palicama, pendrecima i kablovima na koje su bile pričvršćene metalne kuglice, premlaćivali zatvorenike. Mnogi zatočenici nisu preživeli Keraterm. Njihova tela su stavljana u kontejner za đubre ili ostavljana pored njega, a kada bi leševe odvozili iz logora drugi zatvorenici su bili prisiljeni da ih tovare u vozila."
Slično govori Ranko Češić o logoru Luka, gde je ušestvovao u seksulanom zlostavljanju, premlaćivanju i nasumičnim ubistvima. Stevan Todorović govori o svom učešću u premlaćivanju, iznuđivanju iskaza i seksualnom zlostavljanju Muslimana u policijskoj stanici u Bosanskom Šamcu, a Milan Simić o zlostavljanju u logoru u Bosanskom Šamcu, gde je kao "posetilac", zajedno sa drugim "posetiocima", Blagojem Simićem, Simom Zarićem, Miroslavom Tadićem, Stevanom Todorovićem i Slobodanom Miljkovićem, premlaćivao zatočene Muslimane.
Šta je priznala Biljana Plavšić i kakva je pravna valjanost tog postupka?- Priznanje Biljane Plavšić je najznačajnije, jer je to bilo prvo priznanje koje je možda otvorilo vrata ostalima. Obzirom na visoki položaj koji je zauzimala, njena saznanja o počinjenim zločinima bila su daleko šira i sveobuhvatnija pa se i njeno priznanje odnosi na mnoge zločine koje bi izvršioci možda pokušavali da poriču.
Tako Biljana Plavšić pojedinačno imenuje 391 logor koje su "srpske snage" uspostavile širom teritorije BIH. Ona takođe priznaje ubistva desetine zatvorenika u Manjači, 14 u Bratuncu, najmanje 266 u KPD Foča, 190 u selu Grabovice, stotine u logoru Omarska, streljanje 250 zatvorenika u Prijedoru, ubistva neodređenog broja u Karakaju, logoru Sušica, Keraterm, Luka i još 15 logora ili objekata u vezi s logorima: ona priznaje ubistva tokom napada na sela i gradove, 78 u Bijeljini, 65 ubistava u Bratuncu, 10 u Brčkom, streljanje 30 Muslimana u Prohovu, ubistvo i spaljivanje tela 70 Muslimana u naselju Bikavac, likvidaciju više stotina muškaraca, žena i dece u Višegradu i na mostovima Drine, ubistvo 15 Muslimana u Zvorniku i masovna ubistva u još 15 mesta u BIH. Biljana Plavšić takođe priznaje uništavanje preko 140 kulturnih i verskih spomenika Hrvata i Muslimana u BIH.
Što je još važnije, ona priznaje da je sve to činjeno "u nameri da se prisilno trajno uklone ne-Srbi sa teritorija na koje su Srbi polagali pravo", te da je Radovan Karadžić još ranije "javno upozorio Muslimane da će biti uništeni ukoliko budu tražili suverenu i nezavisnu BIH".
Koliko je to važno za Miloševićev proces?
- Za Miloševićevu odgovornost najvažniji je onaj deo u kome Plavšić priznaje da su "u kreiranju i sprovođenju te namere" tj. cilja, "učestvovali mnogi pojedinci, uključujući Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Ratka Mladića", te da su u sprovođenju te namere "neki članovi vođstva blisko sarađivali sa Slobodanom Miloševićem".
U njenom priznanju se govori i o učešću MUP Srbije, političkog rukovodstva i vojnog vrha iz Beograda u sprovođenju plana nasilnog razdvajanja etničkih zajednica i prisilnog trajnog uklanjanja ne-Srba sa teritorija na koje su Srbi "polagali pravo". Ovakvim priznanjem Biljana Plavšić učinila je Miloševića saodgovornim za svaki pojedini, od hiljada i hiljada zločina počinjenih u BIH, a ujedno potpuno razorila tezu o navodno spontanom "građanskom ratu" u BIH. Ona je, naime, priznala sam zločinački plan i stavila Miloševića u sam centar njegovog stvaranja i sprovođenja.
Mali ljudi o velikom planu
Kroz hašku sudnicu do sada je prošlo mnogo svedoka, tzv. malih ljudi, koji su govorili o stradanju civila. Kakva je dokumentarna vrednost njihovog svedočenja?
- Stotine svedoka očevidaca govorile su o zlostavljanju, ubistvima, paljevinama, pljačkama, granatiranju civilnih ciljeva, sistematskom uništavanju spomenika kulture, prisilnim deportacijama nesrpskog stanovništva koje su vršili pripadnici JNA, srpske policije, Crvenih beretki, vojski Krajine i Republike Srpske i paravojnih formacija.
Oni su svedočili o događajima koji su se dešavali na velikom prostoru tokom više godina tako da su važni u svojoj ukupnosti. Snaga tih svedočenja je, pre svega, u njihovoj brojnosti, ali još više u visokom stepenu međusobne saglasnosti. To se može objasniti jedino njihovom istinitošću, budući da pripadaju raznim etničkim grupama, dolaze sa velikog prostora i svedoče o stotinama raznih pojedinačnih krivičnih dela. To sve ukazuje na postojanje jedinstvenog plana stvaranja etnički proćišćene velike Srbije. Pri tom je bez pravog značaja činjenica da je Milošević sredinom 1993. uvideo da je takav plan neostvariv, jer su do tog vremena, s izuzetkom Kosova, već počinjeni gotovo svi zločini koji mu se stavljaju na teret. Iz istog razloga je bez značaja što je nakon tog vremena agresija na BIH dobila i elemente građanskog rata, jer je to bila razumljiva posledica same agresije.
Jovićevo priznanje
- Jovićevo svedočenje je najznačajnije po tome što je na velika vrata uvedena njegova knjiga "Poslednji dani SFRJ", dnevničke beleške (pisane tempore crimini, kao najbliži Miloševićev saradnik). Knjiga nedvosmisleno dokazuje neke od najvažnijih činjenica za presuđenje. Pre svega da su Milošević, Jović i Kadijević imali plan nasilnog menjanja granica još u martu 1990.god. (str.131) , da se u tu svrhu JNA transformisala, kako informiše Kadijević Miloševića jula 1991. god., u vojsku "onih koji žele da ostanu u Jugoslaviji, a najmanje je Srbija, srpski narod i Crna Gora" i da će se JNA postaviti na te granice (str.367). To nije ništa drugo nego plan za stvaranje Velike Srbije, sa osloncem na JNA.
Strategiju Miloševićeve odbrane prema kojoj je on navodno "branio Jugoslaviju" od separatista, Jović ruši u temelju, jer u knjizi opisuje kako su Milošević, Kadijević i on radili na sistematskom potkopavanju saveznih institucija, pre svega Vlade, ali i JNA kao vojske svih naroda i narodnosti, pa čak i osmočlanog Predsedništva. Ovo poslednje je srušeno davanjem saglasnosti Milanu Kučanu za otcepljenje Slovenije, kao i protivustavnom promenom položaja Kosova i Vojvodine. Međutim, najvažnije je da Jović opisuje kako je Srbija, prva od svih republika, donela svoj separatistički ustav prema čijem članu 72. je Srbija postala "suverena i nezavisna", još septembra 1990. godine, dakle, više od godinu dana pre nego što su Hrvatska i Slovenija proglasile svoju nezavisnost! Da ne pominjemo da su Kadijević, Jović i Milošević doneli i odluku da tajno, politički i vojno, pomažu oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj.To što su Milošević, Jović i Kadijević radili i planirali, prema pisanju samog Jovića, predstavljalo je - po zakonima SFRJ - krivično delo kažnjivo smrtnom kaznom. Činjenica da je Jović u svedočenju pokušao da ublaži neke od tih stavova, malo će pomoći i njemu, i Miloševiću. Ostaje ono što je napisao. To je Milošević čitao još u rukopisu, ali nikada nije ni pokušao nešto da demantuje, sve dok se nije našao na sudu. U doba izlaska knjige obojica su se ponosili svojim delom.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare