Petak, 10.02.2006.

01:54

Srbija: Manastir Žiča

Nedaleko od Kraljeva a tik uz njegovu Matarušku banju nalazi se manastir Žiča, zajednička zadužbina Stefana Prvovenčanog i njegovog brata Svetog Save. Započeta 1208, Žiča je 1216. je svom ktitoru poslužila kao mesto dostojno da se kruniše za prvog kralja dinastije Nemanjića.

Vladimir Dulović (Izvor: Srbija na dlanu, KOMSHE)

Default images

Tri godine kasnije ovaj manastir postao je sedište autokefalne srpske arhiepiskopije na čelu koje je stajao Sava. I narednih sedam kraljeva loze Nemanjića okrunjeno je ovde a legenda kaže da je za svakog otvaran novi ulaz koji bi potom bio zazidan, pa narodna pesma Žiču često kiti epitetom ''osmovrata''.

Iako je sedište srpske pravslavne crkve prebačeno je još sredinom XIII veka u Peć koja se nalazila bliže tadašnjem središtu države Žiča je ostala mesto gde su se sastajali državni sabori dok su je hodočasnici obilazili da vide njene brojne relikvije, među njima i mošti njenog osnivača. Manastir je često stradao od napada i pljački jer se nalazio blizu severne granice Srbije a pritom uz važne puteve: već krajem XIII veka orobio ju je i spalio bugarski knez Šišman pa ju je potom od 1309. do 1316. temeljito obnovio kralj Milutin.

Velika razaranja u tursko doba u potpunosti su potamnela negdašnju slavu Žiče i ona je nestala sa istorijske scene. Njen ponovni uspon poklapa se sa obnovom srpske državnosti u XIX veku i porastom interesovanja za starine. Nakon prvih obnova 1882. knez Milan Obrenović krunisao se za prvog srpskog novovekovnog kralja vodeći se nemanjićkim tradicijama. Poslednji put manastir je pretrpeo znatna razaranja 1941. kada je postradao u nemačkom bombardovanju.

Na zidovima prolaza ispod ulaznog tornja očuvane su freske iz XIV veka kao i prepis osnivačke povelje manastira koja je vrlo važan istorijski izvor.
Glavni manstirski hram posvećen je Vaznesenju Gospodnjem, prazniku bolje znanom u narodu kao Spasovdan pa se i ova crkva naziva Spasovom crkvom. Najstariji, istočni deo crkve podignut je pre no što je Sveti Sava odlučio da ovde smesti sedište arhiepiskopije. Taj čin zahtevao je dosta prepravki koje je on lično nadzirao a koje su bile inspirisane tradicijama svetogorskih manastira te je crkva dobila prostranu pripratu i visoki zvonik na zapadnom kraju. Sveti Sava je takođe naložio i da se ova crkva oboji u jarko crvenu boju koja je simbolički označavala da je Crkva podignuta na krvi svojih mučenika. Kada je gradnja okončana ugled ove crkve (tada nazivane i ''Velika crkva'' ili ''Majka svih crkava'') učinio ju je uzorom po kojem je podignut najveći deo srpskih zadužbina XIII veka.

Najstariji sloj fresaka naslikanih još u XIII veku očuvan je samo fragmentarno u pevnicama dok je najveći deo živopisa koji danas možemo videti iz vremena velike obnove kralja Milutina. Iako prilično oštećene još uvek je vidljiva njihova visoka umetnička vrednost. Najčuvenija među njima je predstava Uspenja Bogorodičinog na zapadnom zidu.

Iza oltara Spasove crkve nalazi se krstionica koja je rekonstruisana na osnovu nalaza stare. Još dalje ka istoku je mala Mala crkva; potiče iz istog vremena kad i Velika i posvećena je Svetim Apostolima Petru i Pavlu. U unutrašnjosti je očuvano nekoliko fresaka iz XIV veka.

Levo od ulazne kapije nalazi se stameno zdanje Eparhijskog doma koje je podignuto 1935 po nacrtima arhitekte Aleksandra Deroka. Glavni motiv na njenom pročelju su prelomljeni lukovi inspirisani onima sa kupole Velike crkve.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Podeli: