Blaškić

Kao i toliko puta do sada, ovo nije priča o jednome čovjeku, nego je priča o Hrvatskoj. Razuzdanost kojom je Tihomir Blaškić dočekan na aerodromu, euforija u kojoj nije manjkalo ni ustaškoga znakovlja, potom dernek koji je istodobno upriličen u rodnom mu Kiseljaku, uz kolone automobila koje su, trubeći i vitlajući zastavama Bobanove i Šuškove krvave Herceg-Bosne, prolazile kroz Ahmiće, svjedoči o tome kako Hrvati ni ovoga puta ništa nisu shvatili. Nisu razumjeli ono najvažnije iz presude Blaškiću, činjenicu da je njegovih devet zatvorskih godina bila primjerena kazna zbog kršenja Ženevskih konvencija, tj. slanja zatvorenika na kopanje rovova i pravljenje živog štita od djece, žena, staraca... Te se konvencije, naime, mogu kršiti jedino kada jedna država oružanom silom napadne drugu. Pa je sudska presuda Blaškiću de facto poništila onu bljutavu saborsku deklaraciju o domovinskom ratu, koja je tvrdila kako Tuđmanova vlast nije načinila agresiju na BiH.

Hrvatska zato nema razloga za slavlje. Još manje razloga za veselje ima trenutačna vlast, ona čiji su svi viđeniji ljudi ustrajni sljedbenici Franje Tuđmana u kojega se zaklinju i danas, kada je njihov duhovni otac upravo novom presudom Blaškiću proglašen krivim za zločin zvan Bosna, kojega su Ahmići postali simbolično mjesto. Ali ne i jedino.

I kada danas tim muslimanskim selom jure kolone automobila, a njihovi vozači – prema pisanju Novoga lista – urlaju "Evo Jure, evo Bobana, evo Tihomira", onda je jasna mogućnost da sam Blaškić opet postane žrtvom cinične političke manipulacije u aranžmanu istih ljudi.

To će biti tim gore budući da sam Blaškić priznaje svoju krivnju za ono što, kao zapovjednik, nije znao, a trebao je, i za što je konačno i odradio svojih devet mučnih zatvorskih godina. Moguća je i razumljiva njegova suspregnutost da javno progovori o stvarnim ubojicama onih 116 Ahmićana, čija su mu imena sigurno poznata, to možda i nije njegov posao, nego onaj Državnog odvjetništva, samo s druge strane Blaškića ostaju preživjeli ahmićkog pokolja koji mu poručuju neka ne dolazi, jer da mu ne vjeruju sve dok ne kaže imena pravih ubojica. Ljudska je možda i Blaškićeva želja da ode u Ahmiće i pokloni se žrtvama pokolja koje je počinio HVO po direktivi Tuđman-Šuškove linije zapovjedanja za koju, tako je barem sudski dokazano, sam Blaškić nije znao, samo, zar on doista očekuje kako će to biti dovoljno Sulejmanu Pezeru kojemu su hrvatski vojnici pobili oca, majku, brata i još 16 članova obitelji? Ili mu je, osim geste, potrebna prije svega istina. A potom i nešto još konkretnije i banalnije. Materijalna naknada za zločin. Pa da Sulejman bude "pomiren" sa svojim susjedima, bosanskim Hrvatima, koje hrvatska vlada, koristeći, bez pitanja, sredstva svih građana Hrvatske, izdašno pomaže. U obliku penzija, na primjer.

Ahmićkim žrtvama Franje Tuđmana svakako nije potrebno pomirenje kojega bi hrvatska vlast, za svoju vanjskopolitičku propagandu, rado upriličila pred TV kamerama s Blaškićem koji se pognute glave klanja na ahmićkom stratištu. I oni, a i neki od nas, dobro smo naučili da je stvarna nakana Tuđmanove groteskne ideje pomirbe bila zapravo stalni pokušaj prikrivanja zločina i zataškavanje imena onih koji su ubijali, kako u Ahmićima, tako i u Gospiću, Sisku, Paulin Dvoru... Uostalom, nije li upravo Blaškić bio žrtva politike nekažnjavanja pravih zločinaca, bez čega je, najblaže kazano, nepristojna i najsitnija gesta tobožnjeg pomirenja.

Samo je stoga pitanje vremena kada će se sam Blaškić morati odlučiti: ograditi se ili ne od političkih manipulacija, od zmijskih zagrljaja... kloniti se slavljenja ili slaviti pobjedu koja to nije. Jer sama činjenica da je oslobođen optužbe za zločin u Ahmićima temeljem obrane koja je uspjela dokazati i dvostruku liniju zapovijedanja, i skrivanje bitnih dokumenata od strane Tuđmanovih tajnih službi, i konačno i najvažnije da je upravo na njegovom primjeru dokazana Tuđmanova agresija na BiH, u potpunoj je suprotnosti s njegovim susretima s najodanijim i najbezočnijim Tuđmanovim kadrovima. Poput bliskog aerodromskog susreta s Ljubom Ćesićem Rojsom.

Kao umoran čovjek koji se, nakon tolikih godina zatvora, još uvijek ne snalazi, možda doista i ne može odbiti poziv, recimo, Jadranke Kosor kojoj će, pak, poslužiti kao kapitalni primjerak za političku manipulaciju, pa će ta odana Tuđmanova sljedbenica, ganuta kao i uvijek kada su kamere uključene, izjaviti kako je upravo ona za vrijeme Blaškićevih zatvorskih godina preuzela brigu oko školovanja njegove djece.

Prepoznaje li Blaškić vrhunaravni cinizam kada dojučerašnji suradnici onih koji su ga i strpali u zatvor, uskraćujući mu dokumente bitne za obranu, istodobno skrbe za njegovu djecu? To, naime, i ne bi trebalo biti teško jer žena koja je, po vlastitom priznanju, upravo u Tuđmanu našla oca, ima drskosti kazati i to kako će njena vlada preuzeti brigu o školovanju djece "svih haaških pritvorenika". Čijim novcem?

I kako bi bilo da, kada već samostalno raspolaže novcem hrvatskih građana, gospođa Kosor odškoluje i djecu onih pobijenih Ahmićana, kojih ionako nakon posjeta Tuđmanovih ubojica i nije ostalo bogzna koliko.

Bi li joj tako nešto možda mogao sugerirati upravo sam Blaškić? Ili će ponovo pristati biti taocem onih koji su prvo rušili njegovu rodnu Bosnu, potom ga zdekovali u Haag, bez mogućnosti obrane, da bi danas opet njegov slučaj pokušavali koristiti za strašni redizajn povijesti? Trubeći o politizaciji Haaškog suda, a njega proglašavajući nevinim čovjekom.

Ili će se znati izmaknuti i ostati upečatljivi svjedok zločinačke vladavine Franje Tuđmana. Bio je njen sastavni dio, grubo je platio cijenu svoga sudjelovanja i isključivo o njemu ovisi na koji će način ubuduće nositi taj fatalni dio svoje biografije.