"Novi treći put" analizira: Zašto je demografija najveća prepreka za Kinu

Ove godine, 27. aprila, Financial Times je objavio članak u kojem navodi da je 2020. godine Kina zabeležila prvi pad populacije u poslednjih 5 decenija. Pozivajući se na izvore bliske Pekingu, FT je zapravo tvrdio da je Kina dostigla svoj demografski vrhunac 7-9 godina pre nego što je to UNDP prognozirao u svojim izveštajima tokom prethodnih dvadeset godina.

Izvor: Dragoslav Rašeta

Subota, 10.07.2021.

20:59

Shutterstock/Sittirak Jadlit

Postoji zdravi stepen sumnje u ovakve izvore i tvrdnje, pre svega zato što sami provincijalni organi Komunističke partije Kine (KPK) su skloni falsifikovanju demografskih podataka radi apliciranja za posebne državne kredite i investicione fondove, kao i zbog neefikasnog rada provincijalne uprave, visokog stepena korupcije i poteškoća prouzrukovanih kineskim hukou sistemom.

COVID-19 pandemija i prethodno navedeni primeri su glavni razlozi zbog kojih ćemo se u ovoj analizi pozivati na zvanične (i optimističnije) izveštaje UNDP-a, zaključno sa 2019-om godinom.

Moć demografije

Za svaku ozbiljnu analizu Kine u XXI veku, koji mnogi nazivaju “vekom Kine“, demografska slika predstavlja ne samo neophodan, već i njen krucijalan deo. Demografske promene utiču na sve segmente jedne države – na njenu ekonomsku politiku, vojni potencijal, političku stabilnost i međunarodni položaj. Ukazuju na promene u društvenim odnosima i porodičnoj strukturi, predstavljaju bitan faktor za njene zdravstvene i obrazovne budžete.

Ipak ne bi trebalo ići u krajnost poput čuvenog francuskog filozofa Ogista Konta i nazivati demografiju “neizbežnom sudbinom“ – umereniji pristup bi bio približniji realnosti. Taj pristup je ugao u kojem definišemo demografske promene kao iako spor, jedan neizbežan faktor koji sužava i ograničava mogućnosti jedne države.

Kako će demografske promene uticati na politički kurs KPK-a u prvoj polovini 21. veka? Šta je zapravo uzrok nezavidnoj demografskoj poziciji Kine? Dok mnogi zapravo očekuju nastavak i kulminaciju zlatnog doba Kine, da li zapravo prisustvujemo njenom sutonu?

Politika Denga i okrutna cena prosperiteta

Dinamične 1970-te godine prošlog veka bile su izuzetno turbulentne za Kinu i KPK. Država se postepeno oporavljala od haosa koje ju je koštao više oko 50 miliona života. Maov “Veliki skok napred“ i “Kulturna revolucija“ umalo su uništili Kinu; zemlja je bila razorena, ekonomski slaba i razjedinjena.

Partija se nalazila u raskolu, sa bolesnim Mao Cedungom na čelu, dok su se oko pozicije naslednika i sudbine Kine nadmudrivali Đang Ćing (Maova četvrta supruga) sa njenom Četvoročlanom grupom i umerena struja okupljena oko Džoua Enlaja, legendardnog premijera, i njegovog protežea, Deng Sjaopinga. Mesec dana nakon Maove smrti 1976. godine, strane su se sukobile u ultimativnoj igri prestola, gde je glavnu ulogu na kraju odigrao Maov nesuđeni naslednik, Hua Guofeng, uhapsivši pristalice Đang i uklonivši radikalnu pretnju jednom i zauvek. Hua potom biva i sam nadigran od strane Denga, koji postaje de facto vođa KPK-a i novi lider Kine.

Dva puta izgnan, nikada poražen, Deng Sjaoping se upustio u herkulovski poduhvat, “Razdvajavši istinu od činjenica“, Deng je otpočeo rapidnu modernizaciju i otvaranje Kine prema svetu dok je u isto vreme volšebnim politikanstvom ostajao dosledan “misli Mao Cedunga“. Doba “socijalizma sa kineskim karakteristikama” je otpočelo.

Jednu od glavnih prepreka boljitku Kine predstavljala je i demografska struktura kineskog naroda. Kina je, možda više od svih tada nerazvijenih država, bila u opasnosti da postane žrtva Maltusove teoreme: previše ljudi, a premalo hrane. Poslednji bejbi bum Kina je doživela upravo po okončanju Kulturne revolucije kada je period masovne gladi i nestašica hrane konačno jenjavao. Rukovodstvo KPK-a nije smelo sebi da priušti povratak u doba potpunog haosa i opšte nemaštine, te preduzelo radikalne korake.

Politika jednog deteta

Deng je svoje odluke detaljno objašnjavao visokim činovnicima Ujedinjenih nacija: kineski agrarni narod sa svojom konfučijanskom tradicijom je stavljao akcenat prvenstveno na decu i porodicu, smatravši ih istinskim ovozemaljskim bogatstvom. Deng je, doduše, svojim građanima obećao materijalno bogatstvo, a do njega se ne može doći ukoliko populacija Kine nastavi sa svojim nekontrolisanim rastom koji ekonomski progres jednostavno ne može da isprati. Cilj je bio ne dozvoliti populaciji Kine da premaši cifru od 1,2 milijardi stanovnika do kraja milenijuma, što je i učinjeno politikom jednog deteta.

Politika jednog deteta predstavlja odgovor na pitanje šta se dešava kada spojite autoritarnu državu i potpuno zanemarivanje osnovnih ljudskih prava. Rezultat je u isto vreme zaprepaščujući i zadivljujući (na neki morbidan način). Strategija KPK-a je bila više nego uspešna, jer je u periodu između 1978. i 2003. (u potpunosti ukinuta 2016. godine) kada je politika jednog deteta strogo primenjivana, stopa rađanja prepolovljena.

Prinudni pobačaji, drakonske kazne , koncept da država može da se meša u reproduktivna prava svojih građana, disbalans između polova u kulturi koja favorizuje sinove u odnosu na kćerke, su samo neke od dugotrajnih posledica ovakvog zakona. Međutim, strateški cilj je ostvaren. Smatra se da je na ovaj način KPK sprečio rođenje između 250 i 400 miliona dece. Kina se, uz pomoć svoje mlade populacije, nametnula kao prestonica jeftine radne snage i “radionica sveta“, te tokom 1990-ih i 2000-ih godina beleži rekordan rast po svim ekonomskim kriterijumima. Glavno pitanje je da li je Kina uspela da ostvari dovoljan rast u prethodnih 40 godina, kako bi u narednih 40 uspela da se izbori sa svim posledicama ovakve demografske strategije?

Kina 2040. i struktura

Kina 2021. i Kina 2040. će imati gotovo identičan (~1.4 milijarde) broj stanovnika, mada je ovo ništa više no puka slučajnost. Stopa fertiliteta će se kretati između 1,7 i 1,8, dakle i dalje nekih 20-ak procenata ispod nivoa potrebnog za populacionu stabilnost. Populacija Kine dostićiće svoj vrhunac 2027-2028. godine, posle čega će uslediti dramatičan pad broja stanovnika. Već 2040 godine, Kina će gubiti 4 miliona stanovnika svake godine.

Iako će 2040. godine broj stanovnika ostati približno isti, što se tiče same strukture populacione piramide, Kina se kreće u pravcu gde nije druga država do sada nije kročila. Populaciona piramide će se okrenuti naglavačke. Broj stanovnika starijih od 50 će se povećati za više od 200 miliona, dok će se redovi onih mlađih od 50 godina prorediti za sličan broj. Da bi bilo jasnije o kakvom intezitetu starenja se radi najbolje govori da prosečan Kinez danas ima 34,5 godina, dok će 2040. imati nešto više od 47.

Već 2040. godine Kina će imati suboptimalnu stopu fertiliteta više od pola veka, što će se prvenstveno odraziti na broj radno sposobnog stanovništva (15-65 god starosti) za koje se veruje da svoj vrhunac dostiglo 2015. godine i da će do 2040. godine ovaj broj rapidno opadati.

Od famoznog plenuma Centralnog komiteta KPK-a i Dengovog govora 1978. godine do 2010, broj radno sposobnih Kineza se povećao za više od 80%, od nekih 560 miliona do preko milijardu. Nijedna država u razvoju nije mogla da se takmiči sa Kinom u borbi za kapital i investicije. Ti slavni dani su prošlost, jer do 2040. Kina će izgubiti više od 100 miliona radno sposobnih, a od tada će se taj broj smanjivati za 1% (8 miliona ljudi) na godišnjem nivou.

Ne treba dodatno objašnjavati kakve će poteškoće ovo predstavljati za trenutni ekonomski model Kine. KPK je u trci sa vremenom da Kinu transformiše u jedno moderno potrošačko društvo. Ovaj proces je i sa trenutnom demografskom slikom težak, a dodatno će ga otežavati “mršavljenje“ ključnih demografskih grupa.

Dve najbitnije grupe jesu one starosti od 15-29 i 30-49 godina, deo stanovništva koji je najobrazovaniji, najfleksibilniji, nosilac inovativnih ideja i IT revolucije, deo stanovništva koji se nalazi u svom umnom i fizičkom vrhuncu. Brojnost obe grupacije smanjiće se za četvrtinu (75 i 100 miliona) što će dodatno otežati potrebno okretanje ka potrošačkoj ekonomiji, s obzirom da mlađa grupacija čini njenu okosnicu, a 2040. oni će predstavljati samo 33% radne snage.

KPK su u ovom slučaju delimično vezane ruke. Neki ekonomisti savetuju da je rešenje dodatno ulaganje u školstvo, ali grupa koja će činiti većinu radne snage (50-65) je odavno napustila obrazovne institucije. Drugi savetuju dodatno ulaganje kapitala, ali već danas je odnos kapitala i radne snage u Kini gotovo neodrživ. Treća opcija je “izvlačenje“ dodatne radne snage iz ruralnih oblasti. Caj Feng, jedan od najpriznatijih kineskih ekonomista, tvrdi da je Kina već pre deceniju prešla takozvanu Luisovu tačku: Kina više nema višak nekvalifikovane radne snage, čije su se plate povećale više od 6 puta samo od 2002 godine. Zapad svoju proizvodnju premešta u druge, danas lukrativnije opcije u istočnoj Aziji.

Cunami penzionera

Kao što smo prethodno spomenuli, Kina će iskusiti veoma specifičan tip demografske eksplozije, gde će zapravo bum doživeti seniorska populacija, odnosno populacija starija od 65 godina. Ona će se do 2040. uvećati za neverovatnih 120%, sa 160 miliona na više od 350 miliona. To znači da će ova grupacija rasti gotovo 4% godišnje narednih dvadeset godina, što će neminovno dovesti to radikalnih promena na ekonomskom, društvenom, pa i političkom polju.

Ovakva promena u strukturi kineskog društva signalizira kraj jedne epohe, odnosno da je Kina svoju “demografsku dividendu“ unovčila. Demografska dividenda, odnosno kombinacija niske stope fertiliteta i kraćeg životnog veka uparene sa mladim stanovništvom, je omogućila Kini vrtoglavi ekonomski napredak. Zabeležene su čitave decenije dvocifrenog rasta BDP-a koje su omogućili da KPK iz apsolutnog siromaštva izdigne stotine miliona građana. Grupa od 15-59 godina je prešla put od 58% populacije 1978. do neverovatnih 75% 2010, dok će se 2040. godine ona vratiti na iste procente kao 1982. i nakon ove godine nastaviti da opada.

Kako će se KPK nositi sa starom Kinom u budućnosti? Peking je već decenijama neodlučan po pitanju penzionog sistema i njegove reforme. Kineski penzioni sistem samo po imenu deluje kao penzioni sistem jer je manje od 65% populacije pokriveno bilo kakvim penzionim planom, dok je u gradskim sredinama taj broj samo 35%. U ruralnim sredinama, osnovna penzija iznosi 70RMB na mesečnom nivou, što je nešto manje od 11 američkih dolara. Si Đinping se upustio u reformu penzionog sistema još 2015. godine, ali bitniji rezultati nisu ostvareni.

Kina i se i dalje, kao i nekad u imperijalnoj prošlosti, oslanja na užu i širu porodicu kao glavni mehanizam zdravstvene i finansijske sigurnosti seniorskog stanovništva. Međutim, gotovo 4 decenije politike jednog deteta i više od 2 decenije nedovoljno visoke stope rađanja, preti da uruši i ovaj, dve hiljade godina star sistem.

Porodična struktura

Šta se dešava ukoliko nema sinova koji će brinuti o svojim starim roditeljima? Kina će ubrzo saznati odgovor na ovo pitanje, budući da je broj žena (do 60 godina) koje nemaju muško dete skočio sa tričavih 7% 1990, na 30% koliko će iznositi u Kini 2025. godine. Konfučijanski sistem je bio uspešan zato što je Kina bila poljoprivredna zemlja, što je značilo i veliki broj dece. Danas, s obzirom da je politika jednog deteta bila na snazi dve pune generacije, Kina ima nezanemarljiv procenat sinova i kćerki koji ne samo da su jedinci, već su i deca jedinaca. Ovaj problem se naziva “ 4-2-1″: četvoro baka i deka, dva roditelja, a samo jedno dete.

Dodatan finansijski teret će ostaviti katastrofalne posledice na profesionalan i finansijski razvoj mlađe populacije, umanjiti ne samo njihove šanse za dalje obrazovanje, već i potrošnju i štednju. Ovakva specifična situacija će dodatno otežati Kini da se transformiše u potrošačko društvo, ali i sprečiti štednju koja čini trenutni ekonomski model mogućim.

Konačno, politika jednog deteta dovela je do još jedne demografske dileme, neprirodnom odnosu polova kod novorođenih. Kroz istoriju, nezavisno od etničke pripadnosti i vremenskog perioda, SRB (sex ratio at birth) se kretao između 103 do 105 dečaka na svakih 100 devojčica. Popis iz 2010. godine ukazuje da je u Kini SRB oko 120, dok u ruralnim oblastima, naročito na severu Kine dostiže vrednost i do 150 dečaka na 100 rođenih devojčica. Ovakvi podaci ukazuju na postojanje femicida masovnih razmera usled razvijanja dosta pouzdanih metoda prenatalnog određivanja pola i nepostojanja kontrole abortusa. Iako ovo nije isključivo kineski problem, politika jednog deteta dovela je do pogoršanja situaciju u već veoma patrijahalnoj kulturi.

UNDP (dosta nepouzdano, budući da ne postoji dovoljno podataka o ruralnim oblastima gde je ovaj problem najizraženiji) predviđa da će 2040. godine SRB biti oko 110. Sve do danas, kineska porodična struktura je bazirana na konfučijanskom imperativu produženja porodične loze kroz muškog naslednika. U 20. veku zanemarljiv broj muškaraca u Kini je bio neoženjen, samo 4%-5%, dok je broj neudatih žena bio još manji. Aritmetički disbalans koji postoji danas između polova nam pokazuje da će se i ovo promeniti.

Ukoliko pratimo vrednosti SRB dolazimo do zaključka da već 2030. godine, 20% muškaraca starijih od 40 godina neće biti oženjeni, što je pet puta veći procenat nego 2000. godine. U demografskoj grupi od 25 do 44 godine, postojaće “višak“ od 25 miliona muškaraca što polako dovodi do, kako mlađi Kinezi ironično nazivaju “taštine ekonomije”: situacije gde već finansijski iscrpljeni muškarci moraju da prođu kroz još jedan obruč ne bi li se nadali pronalasku partnera u vreme kada institucija braka postaje sve nepopularnijau celoj Jugoistočnoj Aziji. Oko 25 miliona muškaraca, koji će uglavnom biti nekvalifikovana radna snaga iz ruralnih delova bez puno šansi za prosperitet, mogu predstavljati ogromne probleme po KPK, ali i politički jeftino topovsko meso ukoliko za to bude bilo potrebe.

Kraj zlatne ere

Demografski faktori nam sugerišu da generacija koja sledi neće moći da ponovi fenomenalni ekonomski uspeh koji je Kina uživala tokom prethodne dve generacije. Uprkos gore navedenim demografskim ograničenjima, Kina će nastaviti da beleži (daleko skromniji) rast i u budućnosti, koji će se stabilizovati između 3%-4% BDP u periodu od 2025-2040.

Demografija će takođe otežati KPK da organizuje politički kapital i primeni ga van svojih granica. S obzirom na asertivniji stav Kine u prethodnih 6-7 godina, može doći do mogućeg precenjivanja kineske moći. Nagle demografske promene sa kojima se Kina suočava takođe mogu uticati na političku stabilnost KPK-a i na “društveni ugovor“ između partije i građana Kine.

Sve su veći izgledi da će Peking promeniti svoju strategiju za 180 stepeni i okrenuti se pro-natiltetskoj politici. Politika dva deteta je već na snazi, ali su rezultati više nego skromni. Svejedno, biće potrebna višedecenijska ulaganja kako bi se rešili problemi ove prirode. Da li će isti zakon koji je Kinu doveo do prosperiteta biti zaslužan i za kraj istog? Ovo pitanje predstavlja jedno od glavnih za budućnost Kine.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Podeli: