Džon Kapelo o misiji Halijard: Priča o velikoj žrtvi koju je srpski narod podneo

Istina o misiji Halijard nije samo priča o istoriji, nego i o velikoj žrtvi koju je srpski narod podneo da bi spasao američke vazduhoplovce i važna priča o odnosima između Amerike i Srbije, koja mora da se ispriča.

Izvor: Nataša Stojanoviæ

Četvrtak, 17.10.2019.

16:15

Džon Kapelo o misiji Halijard: Priča o velikoj žrtvi koju je srpski narod podneo
foto: Bojan Dragicevic

To za B92 kaže predsednik Fondacije misija Halijard Džon Kapelo, bivši vojni pilot i nekadašnji vojni ataše američke ambasade u Beogradu.

"Misija Halijard je i moja lična misija, na kojoj radim zajedno sa saradnicima i prijateljima Bojanom Dragićevićem i Danielom Šunterom. Počela je 2007. kada sam stigao u Beograd kako bih preuzeo posao vojnog atašea. Nisam bio ni nedelju dana tu kada su njih dvojica došla i zamolila me da im pomognem u snimanju dokumentarnog filma o spasavanju preko 500 vazduhoplovaca u Srbiji", priča Džon.

Kao bivšem vojnom pilotu priča mu je bila poznata i znao je da je ta misija bila veoma opasna, teška i da je mnogo vazduhoplovaca bilo izgubljeno.
Foto: Privatna arhiva
"Ono što nisam znao jeste drugi deo priče da je mnogo njih ostalo iza neprijateljskih linija u Jugoslaviji, odnosno Srbiji i da su ih pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini generala Draže Mihailovića spasli. Rekao sam da ću im pomoći, ali samo ako me povedu na mesto s kojeg su piloti evakuisani - Galovića Polje u Pranjanina", priseća se.

I odveli su ga. A tamo mu je, na njegovo iznenađenje, priređen pravi odbor za doček - veliki broj meštana došao je da ga upozna i pozdravi. Na polju su stajale američka i srpska zastava jedna uz drugu.

"To me je dirnulo. Shvatio sam da je ovo za njih veoma važno i da je potrebno da im pomognem da upoznaju potomke spasenih vazduhoplovaca i OSS oficira. Znao sam da imam odgovornost da ispričam celu priču. Pošto sam i sam bio vojni pilot video sam to i kao deo profesionalnog nasleđa. Tada smo se zarekli da ćemo otkriti istinu i sačuvati uspomenu na nju i na hrabrost njihovih predaka koji su rizikovali svoje živote spasavajući živote naših vazduhoplovaca", kaže.

Znali su da su postojale tri improvizovane piste s kojih je obavljena evakuacija. Prva grupa pilota poletela je s Galovića polja, druga iz Koceljeva, odnosno sela Svileuva, a treća iz Bosne i Hercegovine.

Ove godine planiraju da nađu i još porodica iz SAD, što neće biti baš lak zadatak.

A čini se da je ta slagalica počela brže da se slaže nakon obeležavanja jubileja 75 godina Misije 15. septembra ove godine u Pranjanima. Taj jubilej obeležen je u godini u kojoj je bila i osamdeseta godišnjica od izbijanja Drugog svetskog rata, kao i 75-godišnjica iskrcavanja u Normandiju.
foto: Bojan Dragicevic
"Ova godišnjica možda nije tako velika kao, na primer, iskrcavanje u Normandiju, ali je jednako važna. To je nešto o čemu bi trebalo učiti. Želeli smo da istaknemo njen značaj i ove godine obeležavanje je bilo malo drugačije. Prisustvovao joj je predsednik Srbije Aleksandar Vučić i veoma smo počastvovani što je došao. On i ambasador SAD Kajl Skat zajedno su stajali i govorili o misiji i o Srbiji i Americi i to je bilo nešto posebno u odnosu na sve prethodne jubileje", priča Džon.

Veruje da će na obeležavanju narednog biti izgrađen prvi spomenik posvećen misiji Halijard na Galovića polju za koji je Vlada Srbije odlučila da izdvoji skoro 17 miliona dinara.

U planu mu je da sećanje na ovaj događaj podigne na viši nivo. Zato će ići po Srbiji, razgovarati s ljudima, organizovati okrugle stolove i forume, nove izložbe, a nastaviće i da dovode potomke spasenih vazduhoplovaca i da ih povezuju sa porodicama potomaka Srba.

Tako će se istina o najuspešnijoj spasilačkoj akciji, koja je oko 40 godina bila tajna i za Ameriku i za Srbiju, polako otkrivati.

"Postoje dva dela te priče. Ona je bila tajna za SAD zbog standardne oznake 'službene tajne', koja važi za sve vojne operacije i stoga se nije mogla iznositi u javnost. To nije bio politički nego vojni klasifikacioni 'problem'. Za razliku od Srbije u kojoj je bio politička tajna jer je Josip Broz Tito pobedio u ratu, dok je general Draža Mihailović uhapšen i pogubljen i o njemu se nije moglo pričati", kaže.

To je bio i najveći izazov tokom rada na otkrivanju detalja misije, ali za Ameriku ova priča nema veze s raspravom oko istorijske uloge partizana i četnika.
foto: Bojan Dragicevic
"Za nas je to priča o onome što su Srbi uradili i žrtvovali da bi pomogli američkim vazduhoplovcima. Kako vreme prolazi Srbi razumeju kompleksnost okolnosti tog rata između njih, koji je bio građanski rat i da istina nije ni crna, ni bela, nego ima mnogo nijansi između. S obe strane je bilo puno problema, ali i pozitivnih stvari. Za mene je ovo istorijska priča s mnogo činjenica i mnogo emocija. Pokušavamo da ostanemo dalje od političkih osećanja i da se fokusiramo na ljudskost i na zahvalnost američkih porodica Srbima", objašnjava.

Rad na misiji Halijard pomogao mu je da mnogo nauči, da širi istinu i poveže ljude, ali i da upozna Srbiju i Srbe i da ih zavoli i ostane u njoj.

"Dok smo išli po Srbiji upoznao sam mnogo ljudi. I zavoleo sam Srbiju i Srbe jer su veoma topli, otvoreni i prijateljski raspoloženi. Sviđa mi se što govore ono što misle i što su druželjubivi. Uz to tu je i rakija, koju sam prvi put i sam pravio prilikom obilaska sela Zagorica kod Topole, u kojem je pao jedan avion. Naš domaćin mi je dao da ispečem kazan rakije i da je odnesem kući. Voleo bih da počnem da pravim svoju rakiju i da je predstavim Americi i svetu i pokažem im šta vi sve imate", kaže i dodaje da se može reći da je postao ekspert za rakiju.

Voli je ne samo zato što je ukusna, nego i zbog celog rituala u vezi s pravljenjem. Ona, kaže, povezuje ljude.

"Njeno pravljenje je deo porodičnog života i duge istorije i nasleđa Srba. Proizvodi se svake godine i daruje prijateljima i porodici. To je ono što mi se sviđa. Rakija šljiva je klasika, ali kajsiju i viljamovku baš volim... Dunja se teško pravi, a u selu Belo blato probao sam i dunju s medom koja je bila divna", kaže.

A gde je rakija, tu je i dobra srpska hrana, koju, takođe, obožava. Prošao je celu Srbiju i probao sva jela tipična za te krajeve.
foto: Bojan Dragicevic
"U svakom delu Srbije koji sam posetio govorili su mi da je njihova hrana najbolja. A stvarno je odlična, od riblje čorbe, ribe, jagnjetine, prasetine do kajmaka... Najbolje ćevape jeli smo u Novom Pazaru, prasetina koju sam probao u Aranđelovcu nema premca, riblja čorba u Ruskom selu je fenomenalna, kao i roštilj u Nišu, pa onda ajvar, sveštenik Voja u Pranjanima ima najbolji med, u Kuršumliji sam jeo vrhunske kremenadle, u Trsteniku najbolju Karađorđevu šniclu, u kafani kod Kreje u Pranjanima, probao sam vrhunske kobasice, najbolju ikebanu od suvomesnatih proizvoda pravi moj prijatelj Boro Simović... Ali ta hrana mnogo goji i nije baš zdrava za srce, pa moram da pazim", kaže Džon Kapelo.

Od omiljenog u Srbiji su mu i festivali Egzit i Guča. U Guču je čak 2009. godine doveo orkestar američke mornarice koji svira džez. Tamo se i sprijateljio s čuvenim trubačima Markom i Bobanom Markovićem, čija supruga Lidija pravi, kaže, najbolju sarmu na svetu.

Podsetimo, Operacija Halijard je najuspešnija spasilačka misija u istoriji, tokom koje je evakuisano više od 500 srušenih savezničkih vazduhoplovaca iz Srbije. Ona je simbol prijateljstva I savezništva dva naroda.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Podeli: